1. KAD SAM BILA MALA
Htjela sam postati pjevačica. Ozbiljno. Pjevala sam u školskom zboru 6 godina, a nakon toga otprilike 4 godine svojim najdražim zidovima, izluđujući tatu koji me zafrkavao da me treba poslat Hrvatski Idol. Zapravo to sam htjela biti i kad sam imala oko 4 godine. Htjela sam biti poput Dragane Mirković, imati dugu crnu kovrčavu kosu i tako lijepo pjevati. Tada je bila popularna njena pjesma «Simpatija».
Htjela sam postati i frizerka i kozmetičarka. I to svoje korijene vuče u najranije djetinjstvo. Sa 4 godine nisam htjela ostajati u vrtiću, majci sam čupala košulju, vrištala, plakala, bježala. Sve dok nije došla ta teta. Ne sjećam se kako se zvala, ali sjećam se da je imala kovrčavu kosu, zamislite. I nešto još važnije, osvojila me je tako što mi je obećala da će me sređivati. Tako je imala pune ruke posla, lakirala mi je nokte, šminkala me i pravila frizure. Bila sam pravi mali vražićak, (mama bi tu stavila uvećanicu), iskakala sam noću naglavačke iz krevetića. Krevetić bi onda odozgo povezali plahtom, ali ja bi i dalje nalazila načina da iskočim, po mogućnosti naglavačke. Hiperaktivno dijete. Ni danju ne bi spavala, danju bih bježala od kuće. Bila sam neuhvatljiva, jednom sam čak bježeći uletjela u koprive i strašno se ispekla a jednom sam zaglavila na šljivi i popiškila se. Imala sam i svog malog prijatelja, kojeg sam zvala Braco. Zimi bi se često sanjkali zajedno, ja bi se spustila, a on bi vukao sanjke nazad na vrh kako bih se ja opet spustila. Koja frajerica.
2. MOJ KARAKTER
O tome bi bolje posvjedočili drugi a evo što ja kažem. Ja kad kažem ne i da je gotovo s nečim, onda to stvarno tako i mislim i nema te sile koja bi promijenila tu moju odluku. Neću iz inata. Neću iz principa. Obični se radi o važnim temama onda tako i mislim i nisam prevrtljiva.
Rado ću pomoć, ali često sam nailazila na «baš krasne» ljude koji bi to rado iskoristili. Za takve imam razvijen vrlo istančan senzor. Nepogrešiv. E takvima se može desiti da me jednom pokušaju izigrat ali nakon toga im nema povratka, za mene uvijek imaju na čelu naljepnicu «Prevarant».I moju pomoć u bilo kakvom pogledu mogu fino prekrižiti. No poznajem isto tako dosta dobrih ljudi, prijatelja koji znaju kakva sam prema njima. Uvijek se vodim za onom: Ne napravi drugom ono što ne želiš da drugi naprave tebi! Po tome sam si uvijek prava. U ovaj čitav blog je zapravo odraz mene, i često ispisan mojim stavovima. Ponovimo još jednom. Živi i pusti druge da žive. Treba ići živo i optimistično kroz život. Ne ići zaobilaznicama, već uživati životne lekcije kako bi nešto naučio. Ne izbjegavati probleme, već ih rješavati kako se ne bi nagomilali. Treba uzet pozitivno od života i stvoriti tako svoj štit od neugodnosti. Uvijek treba gledati naprijed, a ne nazad u prošlost koja bi nas rado odvela u BANANU. Uvijek gledati ispred sebe! Uživati i odmarati dušu radom. Tražiti lijepo u svemu, čak i u mučnim situacijama.
3. HRANA
Gotovo uvijek hranu sa tanjura jedem odvojeno. To je prije svega navika koja mi je ostala iz vremena kad sam imala problema sa želudcem. Ne volim piti sok od naranče. Volim jesti tjesteninu na sve načine. Zapravo svu talijansku i začinjenu hranu. Znam solidno kuhati. Znam praviti prave pravcate bureke, i pite svih vrsta. Ne znam praviti baklavu, niti ju volim jesti. Namjeravam naučiti još bolje kuhati, čim budem imala nešto više vremena.
4. KREATIVA
Ponekad me puca kreativa. Ma to kreativno svi imamo u sebi. Samo su neki malo previše zatvoreni i sputani da bi ju izrazili ili pak ne vide razloga zašto bi se izražavali.
A ja se volim izražavati. Nekad sam izrađivala nakit, neke komade i danas nosim. Dosta dugo pišem pjesme, čak sam na poticaj profesorice nakanila i objaviti zbirku ali to je još u fazi čekanja, ali kako ja uvijek ostvarim što zacrtam, to će se zasigurno i ostvariti u nekom realnom vremenskom roku. Obično pišem tužne pjesme, što je malko čudno i pomaknuto, no valjda se tu slijeva sva moja tuga, podsvjesno nezadovoljstvo nekim nepravdama u životu. Čak sam započela u jednoj vrlo važnoj životnoj fazi pisati i knjigu koju ću nadam se jednog dana i završiti i objaviti. Nazvala sam ju Odrastanje, o čemu sam zapravo i htjela pisati.
Moja najveća kreativna ljubav je fotografija kao što se da primijetiti. Sve je počelo jednom ljubavi na prvi pogled. Bio je to on, prekrasnih obrisa, nov i željan svijeta. Sony dsc W5. No svakoj ljubavi dođe neki kraj. Našoj pak nije došao kraj. Samo mjesec i po dana nakon kupnje, razbio mu se ekran. Popravak je bio preskup, ali sva sreća da sam našla načina da ga i dalje koristim. No mi se i dalje volimo i stvaramo ove nama drage fotografije.
Uskoro mu namjeravam nabaviti društvo, Sony dsc W40. On će odmah dobiti svoju torbicu kako ga ne bi zadesila ista sudbina.
5. PUTOVANJA
Eh, ja voljela putovati. Svuda. Valjda ću naći još neku osobu istih afiniteta pa da ne putujem sama. Za početak bih htjela posjetiti neke velike gradove Europe, kao što je London, Prag, Saint Tropez ili Firenzu. Bila sam u Postojnoj spilji u Sloveniji i to mi je zapravo bilo najzanimljivije putovanje do sad.
Post je objavljen 15.01.2007. u 08:39 sati.