Koga ja to zavaravam već mjesecima? Bila sam jedna od njih. Anoreksičarki. Ana je bila moja najbolja prijateljica, pratila me dugo, dugo. Opsjela me poput najgoreg demona i nisam joj se mjesecima mogla othrvati.
Visoka sam 171 cm. Bila sam teška 58 kilograma. I ništa mi nije falilo, baš ništa. 22-godišnjakinja duge kestenjastosmeđe kose i zelenih očiju, uvijek vedra, vesela i nasmijana, osoba koja je svuda oko sebe širila pozitivnu energiju. Studentica jednog zagrebačkog fakulteta, štoviše uspješna. I dečki su se okretali za mnom, gledali u moje vitke duge noge.
Ne znam ni sama kako je sve krenulo nizbrdo. Jedna bezazlena dijeta i korizma, prijateljica i ja smo se odlučile natjecati koja će izgubiti više kilograma. Nikad nisam težila tome da izgledam poput jedne od onih manekenki vješalica s modnih pista, sviđala sam se samoj sebi onakva kakva sam bila. 55 kilograma je bio moj konačni cilj. Upisala sam se na aerobik tri puta tjedno, dva-tri tjedna provela na voću, vodi i povrću, izbacila sam iz prehrane i meso i ribu, kruh i sve masnoće. Kilogrami su se počeli topiti, već za mjesec dana sam ostvarila cilj. No, nekako to nije bilo dovoljno. Osjetila sam da imam kontrolu nad vlastitim tijelom i odlučila krenuti dalje. Aerobiku sam dodala i teretanu. Pet puta tjedno, dva sata. Do kraja lipnja sam pala na 51 kilogram. Ana je zavladala cijelim mojim bićem i tijelom i govorila: idi dalje.
U srpnju sam izgubila menstruaciju. Isprva me to zabrinulo, ali nakon nekoliko tjedana sam se osjećala slobodnom, ponovno sam bila bezbrižna 11-godišnjakinja. Bez bolova, grčeva i PMS-a svaki mjesec. Svidjelo mi se to, da. Jako mi se svidjelo. I okolina je počela primjećivati da nešto nije u redu, ali nisam se dala. U kolovozu sam pala na 48 kilograma... Bila sam snažnija no ikad, ljepša sama sebi, zadovoljnija. A Anin glas je šaputao: možeš i bolje, nije mi dala mira. Polovicom rujna sam pala na 45 kilograma, lice mi je bilo ispijeno, rebra su provirivala i kroz najšire majice a noge Kate Moss su prema mojima izgledale kao balvani.
Ali više se nisam osjećala dobro. Brojke, unos hrane i potrošene kalorije postali su moja opsesija. Svaki dan po pet puta na vagi, suze zbog svakog dekagrama više. Depresije. Ona vesela djevojka postala je razdražljiva, osjetljiva na svaku riječ, prigovor. Crne su mi misli zavladale umom, nisam se više mogla koncentrirati ni na što. Postojali su samo brojevi i kalorije, nisam više razmišljala ni o čemu drugome. Ako bih i otišla s prijateljicama na kavu, bojeći se da ne dobijem i grama uvijek sam naručivala zeleni čaj ili mineralnu vodu. Živjela sam na dvije jabuke i šačici zobenih pahuljica dnevno.
A onda se dogodio preokret, shvatila sam da ne mogu više tako dalje. Onesvijestila sam se jednog dana početkom listopada u tramvaju. Sve se činilo normalno, ušla sam u praznu 17-icu i odjednom paf. Crnilo. Slabost me uhvatila iz čistog mira. Kad sam došla k sebi, u mene je buljila hrpa ljudi, ali nitko se nije trudio da mi pomogne. Vjerojatno su mislili da sam, onako mršava i krhka, neka narkomanka koja se predozirala i zato pala u nesvijest. A torbice nije bilo. Svi dokumenti, mobitel i kreditna kartica su nestali... Čim mi se malo razbistrilo u glavi, istrčala sam iz tramvaja na prvoj stanici i sa suzama u očlma otrčala do najbliže policijske postaje da prijavim krađu. Čula sam Anin glas u glavi kako se ceri. "Slaba si, tako si slaba!" govorila je zlobnim tonom. Odlučila sam pokazati joj zube, istjerati taj prokleti glas iz glave. Pogledala sam se u izlog trgovine, u mene je buljilo ispačeno lice. Kostur. Nisam više nalikovala živom biću! 44 kilograma, jad i bijeda. Suprotstavila sam joj se, što god mi govorila nisam je slušala. Ne, nisam željela umrijeti! Ana me dovela na rub litice i malo je falilo da se poskliznem i zauvijek padnem, ali odlučila sam othrvati se. Nakon što sam izišla iz policijske postaje u najbližoj sam pekari kupila masni burek sa sirom i sa slašću ga pojela.
Ponovno sam počela normalnije jesti. Grižnja savjesti se javljala, često bih čula Anu kako mi govori: "Krmačo debela, zašto uništavaš moj trud? Zar opet želiš biti ona hrpa sala kao do prije 6 mjeseci?" Suze bi mi krenule na oči, ali pogledala bih svoju staru fotografiju i vidjela da nije u pravu. Kakva krmača! Bila sam prekrasno građena djevojka. Ovo mršavo čudovište nije ni na koji način bolje izgledalo, o ne. Mrzila sam samu sebe, tako jadnu, žgoljavu. A kilogrami su presporo išli gore... Još uvijek sam premršava, došla sam tek do 54 kilograma. Još barem 4, 5 gore, to mi je cilj. Trenutno sam u fazi oporavka... Nažalost menstruacija se još nije pojavila, nadam se da će doći uskoro. I krajnji mi je cilj opet izgledati kao prije. Biti ona stara, dobra ja. Na najboljem sam putu, nedostaje mi još malo. Anin je glas sve slabiji i slabiji. Ima faza kad mrzim ono što vidim u ogledalu i čini mi se da sam predebela, ali tad odmahnem glavom i nasmijem se, kažem sama sebi: "Želim život. Želim normalan život." I znam da ću uspjeti, bez pomoći ikakvih psihijatara i stručnjaka. Oni mi ne trebaju, mogu sama. Dovoljno sam jaka, znam.
Post je objavljen 13.01.2007. u 02:24 sati.