Marketing
Nkosi sikelel' iAfrika (God Bless Africa) - dio prvi
Nkosi sikelel' iAfrika
Maluphakanyisw' uphondo lwayo,
Yizwa imithandazo yethu,
Nkosi sikelela, thina lusapho lwayo.
U prosincu 2005. otputovala sam u Južnu Afriku, u Pretoriu, kako bi se družila sa studentima veterine iz cijelog svijeta. Čekajući da se dojmovi slegnu, odgodila sam pisanje o tom putovanju. Danas sam se, dok sam slušala Salif Keitu natjerala da napišem prvi post o tom putovanju. Kroz nekoliko postova pokušati ću opisati samo neke dojmove i doživljaje iz te ogromne zemlje prepune kontrasta.
Već u pet ujutro sunce je bilo visoko na nebu kao da je podne. Ispod paviljončića u kojem smo spavali tiho su se šetale nekakve ptice nalik na ždralove, mirno čeprkajući po tlu.
Mamurnih glava smjestili smo se u stari tamno plavi autobus koji nas je čekao na parkiralištu Onderstepoorta, nedaleko od Pretorie, kako bi obišli stanovnike siromašnog crnačkog naselja Shohanguwea, te im cijepili pse protiv štenećaka i bjesnoće, a koze protiv zarazne šepavosti. Sunce i vrućina su nas omamljivali i usporavali, budući da smo tek jučer doputovali sa zagrebačke zime u afričku sparinu, a već istu večer nismo oklijevali u ispijanju Hunter´s gold i Hunter´s dry cidera , pa nas je svaka rupa u cesti dodatno podsjećala na našu još uvijek nedostatnu aklimatizaciju. Uz cestu su se smjestila razbacana naselja na suhoj, crvenoj, od sunca opaljenoj zemlji, na kućicama ispisani oglasi za razne doktore koji liječe sve bolesti, plakati za prevenciju aidsa, reklame za coca-colu, odlagališta otpada... To je prava Afrika, znači...
Shoshanguwe je naselje skromnih kućica četvrtastog oblika napravljenih od raznog materijala, između ostalog i materijala pronađenog na otpadu. Unatoč skromnosti, sva su dvorišta iznimno uredna, pometena, sa cvijećem raznih boja i oblika. Muškarci svih životnih dobi sjede u hladovini i bezbrižno odmaraju od nezaposlenosti, glasno slušajući tehno muziku, dok se dječica igraju u obližnjim dvorištima. Ovdje dani sporo prolaze... Žene su te koje održavaju dom i pješače po namirnice, ponekad i vodu, ako treba i po dvadesetak kilometara na dan.
Nakon što smo završili sa utjeravanjem goveda u tor i mazanjem kozjih papaka, sjeli smo na "tavernu" koju su mještani posebno za nas pripremili. Ubrzo se po Shoshanguweu i okolici pročulo da su došli veterinari i da besplatno cijepe pse, pa se u pola sata oko nas okupilo svekoliko pučanstvo sa psima svih kombinacija vrsta i veličina.
Bilo je veselo, došlo je puno žena i djece, pa čak i ulični prodavač šešira, a mještani su nam za to vrijeme skuhali ručak, ljuti umak od povrća sa putu-om (njihovom bijelom varijantom palente). Ponudili su nam svoje domaće pivo od đumbira, iz kante ispunjene toplom ružičastom zapjenjenom tekućinom. Imalo je miris po moštu, a ni okus nije bio daleko, samo malčice kiseliji. No, oni to vole piti, pa sjede oko kante i grabe čašom, uživaju u razgovoru i druženju s nama. Nakon ručka se opraštamo s njima, fotografiramo za rastanak i zahvaljujemo na gostoprimstvu.
Nekoliko fotografija snimljenih tog dana:
Sljedeće smo dane proveli u Pilanesbergu, nacionalnom safari parku sjeverozapadno od Pretorie, gdje smo, pod vodstvom doktora Peter Brothersa ulovili lavicu - naravno, samo smo ju omamili, da bi ju obilježili sa ogrlicom, u svrhu praćenja populacije lavova u parku. No, o tome drugom prilikom...
Post je objavljen 12.01.2007. u 16:28 sati.