“Postoje neki ljudi s kojima provedeš čitav život, živeći s njima iz dana u dan i nikakvog traga na tebi ne ostave. Postoje na svu sreću i oni ljudi s kojima podijeliš možda samo trenutke, trenutke koji te promjene na bolje za čitav život.” (za vas nepoznati autor, za mene žena s kojom sam naučio i još uvijek učim sve najvažnije i najljepše stvari u životu)
Ovdje danas neće biti moja priča. Biti će priča žene s kojom sam u ovom virtualnom svijetu ekrana, žica i modema, krajem prošlog i početkom ovog tisućljeća, podijelio dio zajedničkog vremena. Bilo je to vrijeme debelih monitora, malih ekrana, pištavih modema, vrijeme puno prije bloga, vrijeme nekih zgodnih chat programčića čudnih imena kojima se ubijao višak vremena. Slučajan susret se riječ po riječ pretvorio u prijatno generacijsko druženje, prijateljsku razmjenu misli, nerijetko i u rame za plakanje. Bilo je to vrijeme kada sam ja pisao svoje prve priče. Ona je bila prva koja je poslije one najbitnije, jedine i meni najdraže žene u životu, te priče čitala. Ona je bila ta koja me je poticala da nastavim pisati, što je meni jako puno značilo jer je ona bila profesionalac u toj struci. Čitala je moje priče, ja sam čitao njene. Kako se život pobrine da sve u njemu traje onoliko koliko traje, tako su novi interesi i poslovi naše druženje bez nekog posebnog povoda priveli kraju i izgubili smo svaki međusobni kontakt. Ostala su sjećanja i nada sresti ćemo se opet kada to bude oboma potrebno.
Na žalost s Martinom se u ovome životu više neću moći sresti. Otišla je od nas, svega nekoliko dana pred svoj 40. rođendan, svega nekoliko dana mlađa od mene. Vjerujem u nešto lijepše.
Mediji su javili da je nakon duge i teške bolesti u 40. godini preminula predstojnica odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Martina Aničić. Autorica je dviju knjiga proze ("Raspukline", AGM, 1995 i "Nebeska košarka", Znanje, 2004), scenarija za TV seriju "Obiteljska stvar (HTV 1996/97), drama ( "Candida", "Don Juan, pas božji"), radio-drama ( "Slava umjetnosti"), kao i mnogobrojnih prijevoda s engleskog jezika.
Ovdje ću vam sada uz zvuke Elle Fitzgerald koju je jako voljela, zahvalan Svemiru, Bogu, Stvoritelju što mi je dao priliku upoznati ju, prepisati jedan dio iz njenog u to vrijeme nastalog, a nikada objavljenog, kako ga je ona sama nazvala romana u komadićima Žudnja iza kapaka.
...Ima jedna stvar koju bih zbilja voljela….pronaći mjesto na kojem počine Sahara, stati tamo i cijeli dan gledati. A onda napraviti prvi korak…pa sljedeći, pa još jedan…i otkoračati u prostor bez granica. Pitam se je li pustinja tiha, ili ako nije, kako diše?
Diše li kao ti i ja na dva kraja grada, dok nam se riječi mimoilaze u beskrajnom prostoru binarnih znakova….? Ili u njoj vlada onakva mrtva tišina koju ja ponekad osjetim u sebi kad znam da je sve u redu i da se ništa ne može zeznuti….Bedasto, ali to bi me baš zanimalo…..
I htjela bih napokon upoznati nekoga tko zna igrati šah i tko bi me tome naučio…ovo s kompjuterskim šahom mi ide sporije nego što bih htjela….glupu mašinu nemreš niš pitati….ona nije programirana da objašnjava, nego samo da pobjeđuje….kakav je to kreten programirao….J
I nikako, nikako ne bih htjela da mi život prođe a da nisam svjesna svake njegove sekunde, da mi prođe bez ljudskih lica, bez riječi, u rutini bez ljubavi, želim da me ljudi pamte po tome kako sam se smijala i kako sam se ljubila….i po tome kako sam barem nekima pola sata njihovog života učinila veselijim. A sve ostalo je kao voda ispod mosta, kao današnje novine koje će sutra biti na dnu mačjeg zahoda….nevažno i sporedno, sve, osim onoga što ide od mene prema drugom čovjeku i vraća se.....
Post je objavljen 11.01.2007. u 23:55 sati.