Marketing
Sedmo poglavlje
Vidim da se krug čitateljica moje omiljene knjige za pod jastuk – širi!
I to me veseli.
Dobro, ne držim je baš ispod jastuka, poveća je pa bi ometala miran san, ali tu je ona blizu uzglavlja, na dohvat ruke.
Pročitala sam je cijelu. I onda vrlo brzo shvatila da je nisam pročitala.
To je knjiga koja se ne može pro-čitati, može se samo - čitati.
Moja preporuka je da je ne odložite na policu i da je ne posuđujete prijateljici.
Držite je uvijek blizu, a prijateljici kupite novu!
Zalijepim se često za tek jedan odlomak i onda mozgam o njemu i po nekoliko dana.
Mislim da sve znam i da sam sve odavno shvatila, imam neko svoje razmišljanje.... ali Clarissa mi je razbila mnoge stereotipe, naučila me kako da se vratim natrag onoj sebi koja zaista jesam i kako da opet čujem onu intuiciju koju sam ostavila usput na nekoj stazi, misleći tada da mi neće više trebati, jer život sam iz dana u dan ne treba nikakvu intuiciju. Pogotovo ne onu-žensku.
A sada mi se zna dogoditi da u najjačoj vrevi dana, čujem kako me zove tišina ruba neke daleke guste šume pokrivene snijegom, čujem tek poznat šum padanja snježnih pahulja...
I onda je ugledam kako je mirna i sigurna, izašla tek na tren na obronak da mi dopusti da je vidim...moja sjenka Divlje žene..
Navečer prije spavanja sposobna sam za još redak dva nekog teksta prije nego utonem u san, pa sam sinoć posegnula za njom..otvorim je proizvoljno i evo što sam pročitala:
.....
Ako se nauči mrziti vlastito tijelo, kako se može voljeti tijelo svoje majke koje je jednako građeno kao i njezino? Tijelo svoje bake, a i svojih kćeri? Kako se može voljeti tijela drugih žena (i muškaraca) u svojoj blizini koji su naslijedili tijela svojih predaka? Tako napadati ženu uništava njeno prirodno pravo da se ponosi pripadnošću obitelji i otima joj onaj prirodni stav koji osjeća u tijelu bez obzira na to koje je veličine, visine i oblika.
Zapravo, napad na ženska tijela dalekosežni je napad na one koji su joj predhodili, kao i na one koji dolaze nakon nje.
Oštre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih žena na štulama, krupnih žena odjevenih kao da su u koroti, vrlo vitkih žena koje se pokušavaju napuhnuti kao žabe, te raznih drugih žena u ilegali. Uništavanje instiktivne pripadnosti koju žena osjeća prema svom prirodnom tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da stalno razmišlja o tome je li dobra osoba ili nije te da temelji svoju vrijednost na tome kako izgleda umjesto na tome kakva je. Tjera je i na to da troši energiju na razmišljanje o količinama hrane koju konzumira, na očitavanje vage i na mjerenje krojačkim metrom. Zaokuplja je, utječe na sve što čini, planira i predviđa.
U instiktivnom svijetu nezamislivo je da žena na taj način bude zaokupljena izgledom.
Više je nego razumno brinuti se da ostanemo zdrave i jake, da se skrbimo za tijelo što više možemo...
....
Divlja priroda nikad ne bi podržala mučenje tijela, kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na šibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala "kontrolu", dokazala karakter, bila ugodna za oko ili financijski isplativija.
Žena kulturu ne može učiniti svjesnijom tako da kaže:-Promijeni se.
No, može promijeniti vlastiti pristup sebi i time postići da se omalovažavajuće projekcije preusmjere.
To će učiniti tako da vrati svoje tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da sreća dolazi samo onima koji imaju određenu građu ili godine, da ne čeka i ne odgađa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj pravi život, da ga živi punim jedrima, bez zadrške.
Takvo dinamično samoprihvaćanje i samopouzdanje začinje promjenu u pristupu kulture.
......
Koliko smo puta čuli ono – moramo prvo voljeti sebe, da bismo mogli voljeti druge.
Koliko smo puta i izgovorili tu frazu?
A koliko smo puta i jesmo li uopće razmišljali o tome?
Ja sam taj odlomak (ovdje bitno kraćen!) čitala ponovno a bar desetak puta. Toliko mi je trebalo da konačno shvatim. Jer koliko god se čini jednostavno, zapravo i nije. Zašto?
Jer jednom pročitaš, kažeš-aha, kužim, da-to je to...
Ali već sutra ne razmišljaš o tome i voziš stazu svog života po staroj šabloni.
Pa eto, dodajem još jedno pitanje, još jednu stvar koju ne znam o vama:
Jeste li promijenili neki stav u svom životu, ali ne samo na jedan dan, već onako-zauvijek?
Post je objavljen 11.01.2007. u 14:50 sati.