Ako već niste, obavezno pročitajte Branimira Pofuka u Jutarnjem.
Iako kolumna završava riječima "smijehu zapravo uopće više mjesta nema", ja sam se itekako odvalila.
Pogotovo u ovom dijelu:
"Duško Ljuština je u ovoj prigodi Bandiću doista jeo iz ruke. A jesti nekomu iz ruke u prenesenom značenju znači najviši stupanj pripitomljenosti, povjerenja i bliskosti. Ljuština je tako zorno pokazao da je Bandićev “mali” (jer, tako se, žličicom, s izuzetkom teških bolesnika, najčešće hrani samo djecu), da je u potpuno zavisnom položaju pripitomljenosti u odnosu na svoga velikog šefa. Bandić je, pak, pokazao stupanj ljudske bliskosti koji ne zazire čak ni od, makar posredne, razmjene tjelesnih izlučevina, u ovom slučaju sline. Takva, pak, bliskost među odraslim ljudima, koliko ja znam, postoji samo među najintimnije povezanim osobama koje su u ljubavnoj vezi."