Dragi, noćas sam te sanjala kako me gledaš s plavog noćnog neba i znala sam da moje srce još uvijek kuca za onaj mali dio vječnosti kada ću još jednom odmoriti oči na tvom mekom licu.
Hladni noćni zrak parao je grad dok sam hodala kroz propale ulice. Da li je napokon došao trenutak, kojeg sam, duboko u sebi, toliko iščekivala? Znala sam da ću te večeras vidjeti – nećeš imati hrabrosti ponovno bježati od mene. Držala sam svoj veliki šal čvrsto umotan u ruci hodajući kroz zimsku noć samo u dugoj crnoj haljini. Oko mene svakojaka lica; krivokletnici, lopovi, varalice, lihvari, kockari, pijanci i kurve – ljudi poput tebe i mene, dragi Johne. Možda sam baš zato voljela ovaj prokleti grad na rubu svijeta, tamo sam, uostalom, i tebe upoznala. S iščekivanjem sam piljila u svaku krčmu i prenoćište što sam ga mogla naći na svom putu. Posvuda propali puk. Naroljane svinje što stoje kao balvani pred krčmama i dovikuju se s uličarkama. Uobičajeno za ovo doba dana. Prošla sam ispod malih kamenih vrata i ušla u uličicu koja vodi do našeg rajskog vrta. U tom sam trenu osjetila spokoj i toplinu. Čula sam ptice kako nam pjevaju usred zime. Barem sam tada odlučila kako je došlo vrijeme da jednom zauvijek okončamo ono što smo počeli prije gotovo dvije godine. Ali ovaj put te nisam namjeravala zauvijek napustiti. Ne. Nešto mi je govorilo kako ćeš je danas ostaviti i poći sa mnom. Negdje daleko, gdje nikog ne poznajemo. Negdje gdje ćemo biti samo ti i ja. Odjednom mi se sledi krv u venama. Ti sjediš u našem vrtu kao crna spodoba u sjeni tame, a srebrna ti se kosa sjaji na mjesečini. Gotovo sam mogla osjetiti zlu kob u hladnom zimskom vjetru što mi je parao obraze i gola ramena. Ti se okrećeš i gledaš u mene svojim lijepim, velikim smeđim očima.
– “Ljubavi…” – šapnem mu tiho prislanjajući svoj obraz na njegov – “…dosta je lažne skromnosti. Predugo je vremena prošlo otkad smo zadnji put bili ovdje. Zajedno. Želim ti reći što zbilja osjećam, a to je da više ne mogu bez tebe. Nisam spremna više čekati, to me ubija. Pođi večeras sa mnom ili se okreni i ostani s njom zauvijek, ako ti je takva sudbina. Ja ću tada nestati i neću te više nikada tražiti. Napustit ću ovo mjesto. Molim te…”
– “ Nemoj. Mislim da nema razloga da me moliš. Znam kakva si. I nećeš otići. Ali ja ću svejedno otići s tobom. Ne mogu je više trpiti, tu ludu ženturaču. Sam bog zna da je moj život već uništen, i to zbog nje. Idemo, daleko, što dalje od ovog mjesta. Ionako nema smisla vraćati se. Moji su dani odavno prošli. Jedino mi ti preostaješ.”
Poljubila sam njegove divne meke usne koje su mi sve ovo vrijeme najviše nedostajale. Da, to je moj John. Obična kukavica. On nije muškarac koji će se boriti za moju naklonost, već će biti sa mnom jer drugih mogućnosti u životu nema. Možda očekuje da se kurvam za njega dok on plače nad svojom sudbinom, ali učinit ću i to ako on tako bude želio, jer ga volim više no išta drugo na ovom svijetu i sve što želim je da se svaki dan budim kraj njega. Gdje će to biti, nije me odveć zabrinjavalo. Volim ga jer je kukavica i svinja. Jer se ne boji otapati tugu u vinu po kojem uvijek zaudara. Čvrsto me zagrlio i ovio svoj ogrtač oko mene. Milovao mi je kosu dok smo zajedno gledali zvijezde u našem vrtu. Još jače sam ga privila uz sebe, želivši još uvijek biti sasvim sigurna da neće otići. Dragi, ja sam imala tu nesreću da volim tebe, a takva mi ljubav nikada neće biti sasvim uzvraćena.
Post je objavljen 07.01.2007. u 22:19 sati.