Noć je polako utapala krvavo crveni zalazak Sunca svojim tamnim plaštem.Nebo je bilo tamno plavo bez ijedne male, svijetle zvijezdice koja bi ga učinila manje praznim i usamljenim.Jedino je veliki, srebrni Mjesec obasjavao mračno i beskonačno nebo svojom blijedo svilenom paučinom.Pandora je promatrala noćno nebo, dok je svojim dugim, bijelim prstima ledila čarobno bijelu, baršunastu ružu.Osjećala se tako umorno.Tako staro od tih silnih, beskonačno dugih godina svoje živuće smrti.U grudima joj je snažno i bolno kucalo njeno krvavo, prokleto srce.Večeras je opet utopila život svojim otrovnim poljupcem.Opet je nahranila svoje tijelo svježom, toplom krvlju.Opet je osjećala i čula glasove svojih žrtava koje su je preklinjale da im ne oduzme živote.Mlade i sretne.Tužne i bolne.Svejedno kakvi su, htjeli su ih zadržati u sebi.Te goruće, divlje plamenove koji su buktjeli u njima.Ali ona ih je svejedno ugasila.Divljim, oštrim, grubim zubima, zaranjajući u njihove vratove, sišući pohlepno i zadnju krv iz njihovih umornih srca.Nije više htjela ubijati radi sebe.Tu beskonačnu, tešku smrt više nije htjela podnositi.Te glasove koji su joj razarali mozak svojim jadnim, mrtvim vriskovima, ispunjujući joj dušu ledom kakav nije mogla podnjeti.Nije htjela.Vrisnula je prodornim zvukom koji je zaledio cijeli svijet.Nije htjela prestati vrištati.Lomila je nježnu, bijelu ružicu prolijevajući krvave, vruće suze iz svojih očiju po njima.Ledila je svijet svojim užasnutim glasom sve do izlaska Sunca. Ono je prekinulo svaki njen vrisak pržeći joj tijelo.Zadavajući joj paklenu bol.Uništavajući njenu čvrstu kožu, organe, srce, mozak, žile...Sve dok od nje nije ostao samo sivi pepeo, posut krvavo bijelim, polomljenim ružinim laticama...
Post je objavljen 06.01.2007. u 18:40 sati.