(ovaj post nije o rukama, iako je trebao biti)
Jutros
Si zaboravio sve
Što te držalo skupa
Ovaj dan što na prozor lupa
Nije tvoj
Nije tvoj
Ujutro budilica zvoni u 7. Ne budiš se, već ostaneš još koji sat spavati jer sinoć se ležalo otvorenih očiju, razmišljalo se o razgovorima i slušalo se u 5 ujutro tuđe bučne razgovore. Bez veze gubljenje vremena. Sjedneš za računalo, slušaš glazbu, pokušavaš pjevati. Obećaješ danima da ćeš početi raditi trbušnjake, vratiti tijelo u formu. Želiš čitati, ali ne možeš. Slike samo lete pred očima, a jedino korisno što napraviš taj dan su rezultati na treningu. ''Prođe ovaj dan, prođe ovaj dan, dan kao san.''
Oko tebe šute stvari
Tvoj krevet i stol te nijemo
Gledaju
Sa zidova vise trice
Te da te grubo sjećaju
U sjenama tih vremenama tih vremena
Slutiš prevaru
Izdaju u u u u
Izdaju u u u u
Tišina. Onaj neugodni osjećaj kada te svi napuste, kada je tiho. Osim, naravno, zvukova iz druge sobe ili drugog stana. Ali rijetko napuste baš svi, postoji jedna djevojčica koju ne vidim često koliko bih htjela. I možda jedan momak kojeg do besvijesti moram nagovarati da me se sjeti i obično uspijem.
Ostatak stihova ide drugima, koji ne zaslužuju moju pozornosti.
Pa pusti da ti sviram
Duša gine od tišine
I ne boj se buke
To što svira
To su ruke
Jednom sam svirala kod prijateljice i na putu doma, dok sam sama čekala prijevoz kraj jednog raspela, uzela sam gitaru i počela ''N.I.B.'' od Black Sabbath… :D a ono 20 m dalje iza zavoja je bila neka svadba i navili su cajketine.
Najljepše mi je slušati glas prijatelja, kada priča. Ne želim ga prekinuti (a ponekad niti ne znam što bih rekla), šutim.
Post je objavljen 06.01.2007. u 14:20 sati.