Cijelu sam se noć okretao u krevetu. Razmišljao sam o tome trebam li doista ići doma ili ipak još malo ostati u Aziji. Oči su mi puno bolje. Sada već mogu i gotovo normalno gledati. Naposljetku se ipak odlučujem vratiti. Rekao sam Orhideji da se vraćam, a i napravio sam planove za doma.
Napuštam Marriott, uzimam taksi i za cca pola sata i olakšan za 160 yuana (malo me taksist odrao) nalazim se na pekinškom aerodromu Capital. Let za Frankfurt je u 11:25, ali prije toga moram pronaći šalter Lufthanse ne bi li platio promijenu avio karte. Hodam gore dolje, lijevo desno i nikako ne nalazim Lufthansu. U svim normalnim aerodromima šalteri se nalaze blizu check-in pultova, ali u Pekingu to nije slučaj. Naposljetku tražim pomoć i jedan aerodromski službenik me vodi na prvi kat gdje se nalaze svi aerodromski uredi. I na kraju duuugačkog hodnika - Lufthansa! A ovdje me dočekalo još jedno iznenađenje. Umjesto cca 60 eura koliko mi je preko telefona rečeno da ću morati platiti promjenu karte, sada traže čak 190 eura! Na pitanje zašto tolika promjena, odgovaraju mi da je 60 eura samo razlika između stare i nove karte, a 130 eura je penal zbog promjene. Mislim da same ove brojke dosta govore o Lufthansi. Pokušavam platiti karticom, ali ona ne prolazi (iako na kartici ima novca). Surprise, surprise! Ipak sam još uvijek u Kini. Vraćam se u prizemlje i bacam u potragu za bankomatom. Prvi ne prima strane kartice. Tražim dalje. Nalazim drugi. Ovaj prima i konačno mi izbacuje novac. Vraćam se natrag na prvi kat, plaćam Lufthansi njihovih 190 eura, odlazim do check-in šaltera i na vlastito zadovoljstvo čekiram se na let.
Ostaje još dva sata do leta za Frankfurt. Sigurnosnu kontrolu i kontrolu putovnica brzo prolazim. Odlučujem se malo prošetati do leta i kupiti par suvenira za obitelj i prijatelje. Kako se nisam namjeravao vratiti doma tako rano, suvenire skoro uopće nisam ni kupovao. Ali pekinški aerodrom je, što se tiče trgovina, jedan od najboljih koje sam vidio. Ne samo da ima velik broj trgovina s velikim izborom, nego su i cijene jako prihvatljive, skoro kao da se kupuje vani. Ovdje se stvarno ranije ne treba opterećivati suvenirima jer će se na Capitalu sve pronaći.
Let za Frankfurt i kasnije za Graz prolazi bez ikakvih problema. Veći dio sam doduše prespavao tako da se nešto i događalo, ne bih znao. Po dolasku u Graz brzo pronalazim taksi i molim ga da se požuri do autobusne stanice jer mi zadnji autobus za Zagreb polazi za malo više od sat vremena. Sreća je što je aerodrom relativno blizu centra Graza, a navečer nema ni gužve, pa sam već za 20-tak minuta u gradu i čekam autobus. Taksi me došao nekih 15 eura. Točno u 19:30 dolazi autobus i započinjem posljednju fazu povratka kući. Na hrvatskoj je granici naravno moja putovnica ponovno jedna od rjetkih koju uzimaju na dodatnu provjeru. I tako svaki Božji put. Kada vide toliko pečata u putovnici i posjećenih zemalja, odmah vjerovatno pomisle da toliko može putovati samo neki krijumčar, drogeraš, kriminalac. Kao da Hrvati ne putuju iz drugih razloga...
Home sweet home. Lijepo je putovati i istraživati druge kulture, ali kod kuće je ipak najljepše. Kada razmislim o proteklih mjesec dana, mislim da mogu biti zadovoljan. Vidio sam Japan (i sada malo bolje shvaćam Japance, iako je to proces koji će još potrajati - tek je započeo), Hong Kong (toliko osvjetljenja noću nigdje nisam vidio), "moj" Makao (ono "moj" jer sam ga toliko želio vidjeti i na kraju me nije ostavio razočaranog, definitivno jedan od vrhunaca ovog putovanja) i konačno Kina. A što reći o Kini? Prekrasni spomenici (šangajski Bund, pekinški Zabranjeni grad, Nebeski hram, veličanstveni Kineski zid), fenomenalna hrana (možda bi trebali malo manje koristiti čili papričice, ali pekinšku patku nikada neću zaboraviti) i jeftinoća na svakom koraku. Kada bi proradili malo na ekologiji i gostoljubivosti, Kina bi mogla postati top destinacija. Ovako, nažalost moram konstatirati da su Kinezi jedan od najantipatičnijih naroda koje sam ikada upoznao, a Kina jedna od najprljavijih zemalja (onaj Guangzhou teško da netko može nadmašiti). Naravno da mi je žao što nisam nastavio putovanje. Kome ne bi bilo? Nisam dospio do rijeke Yangtze, ni do Tibeta ni do Indokine, a to je bilo baš ono što me najviše privuklo u Aziju. Ostaje za neki drugi put. A taj drugi put bi mogao doći i puno ranije nego se svi nadamo. Xie xie (hvala) svima na podršci i zai jian (vidimo se)!
---------------------------------------------KRAJ-----------------------------------------------------
Post je objavljen 26.10.2006. u 16:46 sati.