«Ja častim!», obznanio je Tin kolegama kada su svi poustajali, spremni za odlazak. Nives je taman krenula s pretrpanim pladnjem poslužiti novu rundu susjednom separeu, tako da ju je pričekao pored šanka. Vratila se, tresnula pladnjem o šank, izvukla iz pregače novčanik i očima preletjela po Tinovu stolu. «Pet produženih s mlijekom…Trideset.» Šutke joj je pružio novčanicu od pedeset kuna. Dok je vadila kusur, pomilovao ju je po kosi. Njegov ju je dodir zasmetao; odmaknula se.
«Nemoj se tako uzrujavati.»
Predala mu je njegov ostatak.
«Koliko si ti ono mlađa od Alene?», upitao je iznenada, spremajući novac u stražnji džep hlača.
«Dvije godine.», odvratila mu je, ne shvaćajući bit tog naglog prijelaza.
«Kao moja kćerka.», rekao je, a zatim se nagnuo prema njoj, tako da je osjetila njegov vreli dah kroničnog pušača, i prišapnuo joj: «Što bi objasnilo neke stvari.»
Ustuknula je. Nije imala pojma što mu je to trebalo značiti. Ali, on je već odlazio. Na izlazu se mimoišao s Tinom, galantno joj pridržavši vrata.
«Koliko ljudi! Što je ovo danas?», snebivala se Tina. «Evo me za minutu!», doviknula je Nives, tren prije nego je nestala u WC-u.
Za tri minute, točnije rečeno. Vratila se s velikim osmijehom na licu:
«Pala!»
«Čestitam! Ja sam prošla.», odvratila je Nives, kojoj je sretnu vijest SMS-om javila kolegica s godine.
«Znači, ne moraš ići. Sjedni, napravit ću nam kavu.»
«Ma, ne, prvo ću oprati ovu gomilu suđa. Popit ćemo kavu kad se lokal malo isprazni.»
Što se uskoro i dogodilo. Kako su svi najednom došli, tako su najednom i otišli. To ih nije ni najmanje iznenadilo. Navale gostiju su se događale nasumično, otprilike svakih četiri, pet dana. Kafić je preostatak vremena većinom zjapio prazan, iako je bio na donekle atraktivnoj, prometnoj lokaciji. Možda je to bila zaostavština otprije nekoliko godina, kada ga je držao vlasnik koji se bavio sumnjivim poslovima i u njemu većinom okupljao društvo svojih suradnika i istomišljenika.
Tina i Nives su se smjestile u separe. Tina je predložila da uz kavicu popiju i nešto kratko, kako bi proslavile prolaz, odnosno, pad, ali Nives je odbila. Nije voljela piti ni vikendom.
«Tina, navraća li Tin tebi često?», iznenada je upitala.
«Da, obavezno ujutro prije posla.»
«Je li se ikada ponašao…čudno?»
«Kako to misliš?»
Nives je zašutjela. Nije znala kako bi joj objasnila. Ali, Tina je i bez toga shvatila.
«Misliš, je li me ikada bario?»
«Recimo.»
Sada je Tina zašutjela. Bila je dobra s Alenom jednako kao i s Nives. S druge strane, Nives je bila Alenina najbolja prijateljica.
Uzdahnula je. Nives je shvatila da se radi o nečemu puno ozbiljnijem nego što je mogla zamisliti.
«Slušaj… ovo što ću ti reći ne bi trebala prenijeti Aleni…odnosno, možda i bi, ali pitanje je kako će to ona shvatiti, hoće li uopće shvatiti… Uglavnom, sjećaš se, bile smo nekoliko puta u tom Tinovom klubu prije nego se Alena spetljala s njim, sigurno se sjećaš i da ja u to vrijeme još nisam bila s Danilom…»
Nives je kimnula glavom. Otac Tininog Danila i Tin bili su suvlasnici novootvorenog rock kluba. Tina i Danilo su se također spetljali tamo.
«E, sad…Danilo mi je tek kasnije ispričao da smo u klubu Alena, ti i ja bile poznate kao 'Tinove cure'.»
«Molim?!»
«Da, Tinove cure…Tinove fifice. Pričalo se da nas on sve ševi; ispale smo laka roba, budući da nam je plaćao isključivo cugu.», završila je Tina s dozom groznog, crnog sarkazma svojstvenog samo njoj.
Nives od zaprepaštenja nije mogla doći sebi. Neočekivano se prisjetila kako je jednom prilikom i Ivor navratio u klub, kako je sjedio stol ispred njihovog(a Tin se naravno utrpao njima trima, mislile su, zbog Alene!), kako se jednom ili dvaput okrenuo, kako je izbjegavao pogledati nju, ali je promatrao Tina, a ona je primijetila neku čudnu napetost u njegovim ramenima(oduvijek je bila poprilično vješta u tumačenju govora tijela); kako je nakon pola sata ustao i otišao, dobacivši joj zagonetan pogled u prolazu; prisjetila se kako je pomislila da Tin ima neke veze s time, ali nije znala kakve – nije li bilo očito da je Tin zainteresiran za Alenu?
Sada joj je sve bilo jasno.
«Ali, odakle im to?»
Tina je zatresla glavom:
«Nemam pojma. Danilo isto ne zna. Zna samo da se pričalo. Nije uspio saznati odakle su priče krenule. Uostalom, nije ga briga; on je znao da to nije istina. A meni je njegovo mišljenje ionako najbitnije, tako da se ne uzrujavam. Ali, ti, Nives…»
Nives nije ništa rekla. Mislila je točno to. Tina ju je nekoliko trenutaka promatrala zabrinutim pogledom starije sestre.
«Iako mislim da bi trebala odjebati onog svog idiota konačno, znam da još ne možeš… i znam da ti nije svejedno što će on misliti o tebi, a bojim se da…», zastala je. «Osijek nije velik grad, svi znaju sve o svima. Ne želim te plašiti, ali jednom kad pukne glas…»
Nije dovršila. Nije ni morala.
Vraćala se kući. Razdanjivalo se i grad je ponovno postajao siv i tmuran, nagrđen vremenom i nezacijeljenim ranama. Bilo joj je drago što ga nije nazvala: kakva bi glupača ispala. Svijet je ponovno bio monoton i prazan, sve se vrtjelo u maničnim, beskonačnim krugovima i ona ni na što nije mogla utjecati. Jedino se mogla vratiti kući. Zaspati. Sanjati ga.
Alena je nazvala minutu kasnije. Ugledavši njezino ime na ekranu mobitela, Nives je nekoliko sekundi bila u iskušenju da joj se uopće ne javi. Nikad više. Brižnost je ipak prevladala sebičnost. Ništa neobično za Nives.
I prije nego se javila, znala je o čemu je riječ. Alena ju je već tjednima davila s tom glupom večerom. Tin se trebao susresti s nekim poslovnim partnerom, odnosno, s nekim za koga se nadao da će mu postati poslovni partner. Alenu je vodio sa sobom onako kako bi poveo eskort. Osim što je ona bila povoljnija i dovoljno blesava da se raduje večeri u finom restoranu, uz tamburaše. Ali, upravo je to posljednje predstavljalo skrivenu opasnost.
Alenin neprežaljeni Željko bio je, naime, vokal jedne poprilično afirmirane osječke tamburaške skupine. Tin, naravno, o tome nije ništa znao, tako da se nije ni potrudio doznati koji će ih sastav zabavljati na večeri, očito smatrajući da je izlišno. Iz Alenine perspektive, pak, upravo je to moglo biti presudno.
"Molim te.", nagovarala ju je Alena.
"Ne ide mi se."
"Ali, stvarno te molim. Ne mogu tamo sama."
Nives je šutjela. Znala je koliko je to Aleni važno, ali s druge strane, Alena je bila tako sebična: nije je bilo briga ni za vlastiti dobar glas, kamoli za Nivesin, i još je od Nives očekivala da je u tome podrži. Pa ipak… Alena je bila možda jedina osoba kojoj Nives nikada ništa nije odbila. I računala je na to, prepredena kučka.
«U redu.»
Alena je zavrištala od sreće. Nives nije znala zašto je pristala. Možda je to bio tek očajnički pokušaj da se spasi što se spasiti da. Već unaprijed izgubljena bitka.
Kad je spustila slušalicu, zagledala se u Tinu, koja je odmahnula glavom, s tužnim osmijehom na lijepom licu:
«Ne bi si to trebala činiti.»
I Nives se osmjehnula, s gorčinom:
«Da si na mom mjestu, ti bi je ostavila?»
«Da. Možda zvuči okrutno, ali to je jedini način da shvati koliko je duboko ustvari zabrazdila. Nećeš joj moći pomoći ako dopustiš da te povuče za sobom.»
«Ali, ako se i ja distanciram, tko će joj preostati?»
«Nitko. U tome i jest stvar; kada ostane sama, morat će se suočiti s činjenicom da se sama do toga i dovela.»
Nives nije bila tako sigurna u to. Predobro je poznavala Alenu: ona je bila u stanju okriviti cijeli svijet, upirući prstom, ali ne i priznati svoju krivnju.
«Ljudi svašta pričaju o njoj, smiju joj se iza leđa, tvrde da joj se dive kakav želudac ima…» nastavila je Tina. «Nives, ti se ne moraš utopiti u njenim govnima. Pusti je; ako je vaše prijateljstvo cijena koju trebaš platiti, učini to, ma kako ti teško bilo. Ionako nije onako kako je bilo; ionako te je gurnula u drugi plan. Nije li?»
Nives nije znala što bi joj odgovorila. Bila je bolno svjesna istinitosti Tininih riječi: Alena se promijenila, i bilo je pitanje hoće li se ikada više vratiti na staro. Da ju je upoznala ovakvu, Nives s njom nikada ne bi sjela na kavu, kamoli nešto više.
Vrtjela se po krevetu u nemirnom polusnu, protkanom čudnim, izmiješanim bojama….
«lažeš, zlato, lažeš, dušo,
lažeš, vještice…
lažeš tvojim slatkim jezikom
kurve-svetice…»
Riječi su dopirale do nje izdaleka, jedva čujne, ali ipak razumljive….
«medeno, sve mednije…
kobno…
ko što ni'ko nikog lagao nije…»
Tko joj to pjeva? On? Ali, zar joj on nije pjevao…?
«well, she was just seventeen,
you know what i mean
and the way she looked
was way beyond compare…»
Dvije su se melodije susrele na pola puta i sudarile u neskladnom srazu…
«o, bit će mi žao…well my heart went boom when i crossed that room… bit će meni žao, žao; uzet će je drugi…and i held her hand in mine…uzet će je: moja biti neće…»
Trgnula se. U sobi je bio polumrak. Linija je svirala nešto treće, Norah Jones. Odjednom je shvatila koga mora nazvati. Miriam.
Čekala je na Reisnerovoj, ljuta na Alenu, na sebe i na čitav svijet. Nešto joj nije dalo mira; najradije bi se bila okrenula i otišla. Ne, ne otišla - pobjegla… i to glavom bez obzira. Grizla je usne, pitajući se zašto se uopće dovodi u takve situacije i pritom nepovratno gubi živce, kao da ih je našla na ulici.
Alena i Tin nisu kasnili; crni mercedes je bešumno kliznuo prema njoj. Usporeno, kao u filmu. I ponovno je istim intenzitetom osjetila neobjašnjivu, paničnu želju za bijegom.
«Što čekaš? Upadaj!», čula je Alenin glas koji kao da je dopro iz nekog sasvim drugog svemira.
Ušla je. Mehanički pozdravila.
«Prekrasno izgledaš.», reče joj Alena.
Nives joj nije zahvalila na komplimentu. Uhvativši Tinov pogled u retrovizoru, obuzela ju je mučnina. Bio je to pogled proračunatog, lažljivog i pokvarenog čovjeka, bez skrupula i morala, a ona je sjedila u njegovom autu… ona je dobrovoljno sudjelovala u njegovoj igri. Više nije bilo povratka.
Krenuli su. Iz zvučnika su se začuli stihovi:
«Noćas je ko lubenica pun mjesec iznad Bosne…»
Nives je nesvjesno pogledala kroz prozor. Vani su pun mjesec počeli zastirati tamni oblaci…
«Kad budemo na obilaznici, podsjeti me da svratim na benzinsku.», reče Tin Aleni.
«Halo?»
«Miriam, Nives je…»
«Reci, draga.»
«Jesam li te probudila?»
«Zapravo jesi.»
«Sorry. Znam da nije pravo vrijeme, ali jednostavno, dogodilo se sranje sinoć, a ti si jedina osoba kojoj trenutno mogu vjerovati i… ne znam kako bih ti uopće objasnila, glupo mi je preko mobitela…», Nives se glas tu prelomio.
Miriam je reagirala pribrano, a istodobno odlučno, kao i obično. Specijalizirala je hladnokrvnost u teškim trenucima i zbog toga joj se Nives oduvijek divila.
«Ni nemoj. Nađimo se na uglu Ružine i Županijske za pola sata.»
«U redu. Vidimo se.»
Skrenuli su na benzinsku, točno iza crvenog golfa poznate registracije.
«NEMOGUĆE…», pomislila je Nives. Ali, tada se Alena u panici okrenula prema njoj i Nives je znala da nije pogriješila.
Ivor je izašao iz svog auta kad i Tin iz svoga. Gotovo istodobno su zamijetili jedan drugoga. Pozdravili su se, onda je Ivorov pogled pao na Alenu koja je sjedila na suvozačkom mjestu, sasvim logički nastavio prema stražnjem sjedištu i… zaustavio se na Nives. Sve se odigralo u sekundi.
Bio je to jedan od onih mučnih trenutaka u kojima vrijeme usporava do krajnjih granica izdržljivosti. Nives je čitala teško razočaranje na njegovom licu…razočaranje koje je graničilo s bolom… izraz koji je nemoguće opisati riječima…a onda joj je naglo, gotovo bijesno okrenuo leđa i počeo točiti benzin.
Sakrila je lice dlanovima. Alena je iste sekunde kao katapultirana izletjela za Tinom, ostavivši je samu u automobilu, nepomičnu, obamrlu. Bijelo Dugme sviralo je i dalje…
«Negdje u tvome adresaru pod slovom B je moje ime, prekriži ga noćas i stavi krst pepela i krst tišine…»
Ivor je otišao platiti benzin, ne osvrćući se više na Nives. Dok se vraćao, promatrala ga je, visokog, tamnokosog, odjevenog u tamno. Njegovo je lice otvrdnulo, baš poput materijaliziranog sinonima potpune ravnodušnosti. Nije je ni pogledao. Samo je sjeo u svoj golf i odjurio u noć… da se više ne vrati. Doslovno ili figurativno, svejedno. Znala je da se više neće vratiti.
Ali, zato se vratila Alena.
«Uzmi.», gurnula je Nives u ruke nekakvu čokoladu, kad je sjela natrag u auto. «Kupila sam ti.» A Tin je platio, gotovo je zavrištala Nives. Došlo joj je da zavitla Aleni tu jebenu čokoladu u glavu. Da je ispljuska na licu mjesta. Da joj saspe u lice najgore uvrede. Da joj…
Ali, čemu? Gotovo je… G O T O V O !…
«Pokušala sam…», rekla je Alena drhtavim glasom. «Zato sam otišla za Tinom…kako bi Ivor vidio…da ti nemaš nikakve veze…»
Ali, Nives se nije trudila odgovoriti joj. Nives je dobro znala da je Ivor upravo vidio ono što je želio vidjeti i da za njega sada sve ima smisla…
«…naročito njegova veza s curom koja nije drolja poput mene.»
«O, ne.», rekla je Miriam.
Sjedile su u Waldingeru. Oko njih su se vodili uglađeni razgovori o politici, poduzetništvu i luksuznim putovanjima na egzotične destinacije. Iako su i nju često svrstavali u gradsku kremu, Nives su takva prenemaganja oduvijek nervirala. Miriam se znatno lakše nosila s time. Ili se možda jednostavno nije obazirala.
«Zašto ste uopće morali stati na toj benzinskoj?», upitala je, prethodno otpivši gutljaj bijele kave.
«To je najbolje u cijeloj priči: Tin nije imao više cigareta!»
«Ne mogu vjerovati. Pa ovo je najveća pizdarija koju sam ikad čula! Sve skupa je potpuno besmisleno. Mini teatar apsurda!»
Nives je zlovoljno odmahnula rukom.
«Što si rekla Aleni?»
«Ništa. A što sam joj uopće mogla reći? Zar sam je mogla okriviti? Naravno da nisam. Alena nije mogla predvidjeti da ćemo usput, na nekakvoj lijevoj benzinskoj naletjeti na Ivora. Osim toga, nitko me nije prisiljavao da idem; bila je to moja slobodna volja. Ne, Alenina je krivnja to što se uopće spetljala s osobom poput Tina. A ja sam kriva zato što sam – družeći se i dalje s njom – dopustila da i mene povežu s tim gadom. I što nisam poslušala Tinu, a lijepo mi je rekla…»
«Samo malo, Tina ti nije znala reći tko je zapravo izmislio da ste vas tri Tinove cure, zar ne?»
«Točno. Ali, zato sam ja osobno saznala tko je idejni tvorac projekta kad smo napokon stigli na večeru u Nacionalni restoran, na Bizovačkim toplicama.»
Ušli su u prepunu prostoriju, gdje ih je za stolom već nestrpljivo očekivao Tinov kolega. Letimičan pogled na pozornicu potvrdio je Nivesine sumnje: od Željka i njegovih tamburaša nije bilo traga ni glasa. Aleni su odmah potonule sve lađe. Tin se dotle rukovao i izmijenio par kurtoaznih rečenica s kolegom.
«A ovo su moje cure.»,predstavio je i njih dvije, s velikim osmijehom na licu. Njegov se kolega bezazleno smješkao, pružajući im ruku, očito uvjeren da su Tinove kćerke. Nives je pao mrak na oči.
«Tvoje cure? Ma nemoj.», obratila se Tinu. Zbunio se:
«Što pokušavaš reći?»
«Pokušavam reći da je to shvatljivo na nekoliko različitih načina. Konkretno, tvoj bi prijatelj mogao pomisliti…», namjerno nije završila rečenicu. Čovjek, naravno, nije shvatio poantu, pa se nastavio glupavo smiješiti, ali zato Tin više nije djelovao onako samodopadno kao nekoliko trenutaka prije.
«Pomisliti što?», nervozno je upitao.
Sada se Nives osmjehnula, ali su joj oči ostale hladne:
«Pomisliti da smo ti kćerke, naravno.»
Nastao je neugodan tajac. Tin ju je pogledao sa strahom; gotovo je mogla vidjeti kotačiće kako se okreću u njegovoj glavi. Bilo je jasno kao dan da je on time mislio nešto drugo. A znao je i da Nives (sada) zna što. Pa ipak, morao je nekako razjasniti nesporazum:
«Ustvari, da, Nives ima pravo: Alena je moja djevojka. Nives je njezina najbolja prijateljica.»
Tinov kolega je ponovno korektno kimnuo glavom. Nives je zamijetila da ga obrat situacije nije iznenadio onoliko koliko je trebao. Zaključila je da Tinu ovo nije prvi put da se u javnosti pojavljuje s curicama. I ponovno joj je postalo mučno. Alena je, pak, bezvoljno sjedila, izgubljena u vremenu i prostoru, pogleda još uvijek prikovanog za pozornicu.
Nakon što su od konobara naručili piće, dvojica muškaraca su se udubila u ozbiljan poslovan razgovor, dok je Alena počela tihi monolog o Željku. Nives se pretvarala da je sluša, ali njene su misli zapravo bile zaokupljene nečim drugim.
«Nives, oprosti što te prekidam, ali nije mi jasna jedna stvar: kako si mogla biti sto posto sigurna da je Tin glavni krivac za te priče? Možda je stvarno bila samo slučajnost. Nemoj misliti da ga branim: čovjek je stvarno gad, ali ne mora značiti da je ujedno potpuni negativac.»
«Nije bila slučajnost, Miriam. Upravo sam ti to htjela ispričati. Dok je Alena jadikovala, ja sam poslala Tini poruku. Nisam joj rekla da znam, nego da sumnjam kako je sve krenulo od Tina i zamolila sam je da to provjeri.»
«Kako je mogla provjeriti?»
«Pitajući Danila, naravno. Da preciziram, blefirajući.»
«I on je to popušio?! Eto što ti je muško!»
«Da, začudio se što zna i zanimalo ga je tko joj je rekao.»
«Ali, zašto je on prije toga lagao da ne zna o kome se radi?»
«Zato što je to čuo od svog starog, koji je jedan od Tinovih boljih prijatelja. Da je rekao Tini, Tina bi rekla meni, a ja bih odmah napala Tina. Danilo jednostavno svom starom nije htio napraviti probleme, jer tu na kocki ne bi bilo samo prijateljstvo, nego i poslovna suradnja, budući da su Tin i Danilov stari suvlasnici rock – kluba. Osim toga, sjeti se što mi je Tina rekla – ni Danilu ni njoj to jednostavno nije bilo važno, budući da su oboje znali da je laž. A o Aleni da i ne pričam, naravno da joj ne bi bilo važno budući da ona jest Tinova cura!»
«Ali… ali...bilo je važno!», mucala je Miriam. «Tebi! Ivoru!»
Nives se samo nasmiješila:
«Stvar je u tome da je Danilo vjerovao Tini, a Ivor meni očigledno nije. A za njegov idiotizam nije kriv netko drugi. Time što se pravio da ne zna tko nas je proglasio Tinovim fificama, ali joj je istovremeno dao do znanja da ga ni ne zanima jer zna da je izmišljotina, Danilo je htio zaštititi Tinu.»
«A tebe nije imao tko zaštititi.», završila je Miriam.
«Točno. Jer su Ivoru (od)uvijek relevantni izvori svi osim mene.»
«Ali, to je besmisleno! I nelogično! Koji bi bio tvoj motiv za karanje s tim matorim konjem? Tvoji su dobrostojeći, čak i više od toga, i Ivor to zna! Ako je sjeo i trezveno razmislio, morao je shvatiti da je cijela priča neutemeljena i apsurdna!»
«Ako je sjeo i razmislio. Ali, koliko ga ja poznajem, više voli biti u pravu.»
«Pa da, uvijek si mu bila predobra da bi bila istinita.»
Nives je, umjesto odgovora, slegnula ramenima.
«Jesi li to ispričala Aleni?»
«Ne. Iako sam htjela. Ali, tada se dogodilo nešto zbog čega sam promijenila mišljenje.»
«Što se još uopće moglo dogoditi?!»
«Vjerovala ili ne, najgore tek slijedi.»
(nastavlja se)
Post je objavljen 06.01.2007. u 06:53 sati.