Marketing
Never leave me
Lezimo priljubljeni jedan uz drugog. Gledamo se, mazimo. Znamo da su ovo zadnji trenuci prije nego sto ode. U glavi nam se vrti film. Sve ove 4 godine koje se znamo, sve kroz sta smo skupa prosli, kad smo si madjusobno pomagali, kad smo se tjesili, sve sto smo si ikad ispricali, sve kave i svi izlasci od samog pocetka. Zajedno smo prosli kroz brdo dobrih i losih situacija, svadja i pomirenja. Uvijek smo bili tu jedan za drugog, a sad... Sad smo zarobljeni u trenutku za koji nismo mogli ni sanjati da ce se ikada dogoditi.
Zasto bas sad? Zasto nakon svega sto smo prosli? Znatizelja, mozda utjeha. Oboje smo slomljeni, sami. Iako nikad nismo bili sami jer smo uvijek imali jedno drugo. Ni sami nismo znali sta ce biti poslije ovoga, ali sada znamo. Tek sad smo postali svjesni koliko smo jako povezani i koliko se uopce dobro poznajmo i da nikako ne zelimo izgubiti jedno drugo sto se ni nece dogoditi. Mozda je kilometrima daleko,ali uvijek je tu za mene. Ne znam sta bi bez njega. Stekla sam jos puno frendova i frendica mimo njega,ali nitko nije on. On je nesto nezamijenjivo. On me poznaje bolje od ikog drugog. Moje suze su tekle na njegovom ramenu, moje price sjede u njegovom sjecanju, moje gluposti su u njegovom smijesku, svoju brigu skriva u ocima.
Nakon brdo procitanih prica na temu musko – zenskih prijateljstva uvijek sam govorila da to ne postoji jer uvijek predje u nesto vise,ali sad znam da imam pravog muskog prijatelja i kad bi to preslo u nesto drugo da bi to mogla biti samo komedija bez ljubavi i strasti. Znam da su ovakva prijateljstva jako rijetka i zato mi je jako stalo do toga i cijenim ga vise od iceg drugog. Nikad nisam mislila da bi se ovako nesto moglo dogoditi medju nama,ali nije mi zao. Sad tek znamo koliko nam je prijateljstvo ubiti jako, koliko jedno drugom puno znacimo i uvidjamo pravu vrijednost. Sve sto sam ikad trazila u njemu sam pronasla, sve sto mi je ikad trebalo on mi je pruzio. To je nesto najljepse i najdragocijenije sto imam. On je...moje sve.
P.s. Ovaj post je posvecen mojem najboljem frendu – Marku iz Zagreba bez kojeg ne bi bila ovdje gdje danas jesam i bez kojeg ne bi mogla puno toga prebroditi. On je moje najvece blago.
Post je objavljen 05.01.2007. u 17:52 sati.