JOHNNY CASH: 'AMERICAN V: A HUNDRED HIGHWAYS'
(Lost Highway/Aquarius; 2006.)
"Jebo vatru koja nije prirodnim drvetom nastala!"
Nazif Gljiva s kraja '80-tih kad su mu na Remetincu nudili ćevape napravljene na električnom roštilju.
S ovom recenzijom kasnim već neko izvjesno vrijeme. Nema isprike. Čista lijenost koja je uslijedila nakon godišnjeg odmora koji sam udarnički proveo na relaciji Pittsburgh-London-Zagreb-Hvar i bježi nazad. Zapravo iz SAD-a smo letjeli za Manchester, a ne za London pa stoga bih mogao slobodno dodati i Manchester ovoj mojoj europskoj turneji. Dakle, bilo je i prošlo je ljeto godine 2006. Kao što već zamjetih, bitan dio mog ljeta vezao se za posjet Hrvatskoj i Plavom Jadranu. Naročito je bilo interesantno mojoj 10-godišnjoj kćerkici Andreji kojoj je ovo bio prvi posjet zemlji kravate, Jadrana, štrukli i penkala. Kratko zadržavanje u Zagrebu i susret s Matom, Nedom, Nikolom, Karlom, Matejom i Marinom, a potom pravac interesantnog malog turističkog mjesta Ivan Dolac na Hvaru.
Kuću smo iznajmili nekih 3-4 mjeseca ranije tako da smo na našim "morskim pripremama" svojski radili na tome da se na ovom desetodnevnom ljenčarenju i uživanju u plavom sunčanom nebu i kristalno čistom Jadranskom moru okružimo rodbinom i bliskim prijateljima. Moj dobri prijatelj Elvis J Kurtović je pametnom odlukom njegove "stvarnomaloprivatničkeglave" odlučio da nam se pridruži na godišnjem. Uvjet da dobije svoju sobu i uživa u vinu i morskoj hrani je bio vrlo jednostavan: "Moraš da nas danju i noću gostiš muzičkim slasticama". Elka je to ozbiljno shvatio i prihvatio se vrlo zahtjevnog posla MP3 DJ-a. Na svom čudnom (čitaj: glomaznom) MP3 plejeru kineske proizvodnje donio je nekih par stotina pjesama. Ono što je najinteresantije, sve ove pjesme imale su zajedničku nit: ŠLAGERI. I to šlageri od 50-tih pa sve tamo do kraja 80-tih. Tih dana i noći Elka i ja smo imali ustaljen ritual: noću bi na našoj terasi, nakon odgledanih tekmi tada aktualnog Svjetskog nogometnog prvenstva, lupali po bocama Plavca malog i prevrtali po uspomenama kada se Rock definitivno prezivao Roll i kada si kao "kulturno" muzičarsko stvorenje mogao lijepo da živiš od svoga zanata. A onda smo u jednom trenutku cijelu pažnju okrenuli k Elvisovom kinezu s kojeg su se oglašavali Zvonko Špišić, Lola Novaković, Ivo Robić, Dušan Jakšić, Stjepan Đimi Stanić, Djordje Marjanović, Vice Vukov, Dragan Stojnić, Arsen Dedić, Krunoslav Slabinac, Oliver Dragojević, Gabi Novak i ini. Nikada prije nisam doista obraćao puno pažnje šlagerima iz vremena prošlog. Nit' me je nešto pretjerano pičila nostalgija, a nit' sam kao mladac bio veliki zagovornik facera poput Ive Robića ili Djordja Marjanovića. No, Elvis je u dvije rečenice objasnio ove "šlageraše": "Ovo su sve besmrtni umjetnici. Ovo su naši Frank Sinatra, Johnny Cash, Patsy Cline…".
Po povratku u SAD, u poprilično velikom zavežljaju svježe i stare pošte koju su naši susjedi tako ljubomorno čuvali do našega povratka, zateklo se i još jedno remek-djelo Johnnyjeve besmrtnosti: 'American V: A Hundred Highways'. Album je objavljen July 4th i nastavak je već uveliko prepoznatljive muzičke kooperacije između Ricka Rubina i već 3 godine upokojenog Johnny Casha. Cijeli materijal je sastavljen od obrada i originala i to je zapravo bio dio orginalnosti ove veze između Rubina i Casha. Baš kao što sam to pisao u nekoliko navrata u tekstovima o Johnny Cashu te komentirao u intervju s Čovjekom u Crnom iz 2002., najveći talent Cashovog muzičkog bića jeste u tome da je bio sposoban "tuđe" pretvoriti u "svoje". Ukoliko mu se neka pjesma dopada, u većini slučajeva sugerirana od strane Rick Rubina, on će magijskom manipulacijom hipnotizirati slušatelja i uvjeriti ga da je riječ o Johhnyjevom vlastitom materijalu.
Album otvara pjesma 'Help Me', koju je napisao Larry Gatlin i koja je svoju premijeru imala na Kris Kristoffersonovom albumu 'Jesus Was a Capricorn' iz 1972. godine. Za uvrštavanje ove pjesme na 'American V' je navodno najviše zaslužan Cashov sin John Carter Cash koji je uz Rubina producirao ovaj album. On je bio prvi koji je svome ocu sugerirao da snimi ovu pjesmu. Priča kaže da je nakon ukopa Johnny Casha jedno malo društvo prijatelja i uži obiteljski krug ostao na Cashovom imanju u Tennesseeju ne bi li uz tihu večeru odali počast Johnny Cashu, glasno se sjećajući epizoda iz Johnnyevog života čiji su dio bili i oni sami. Za stolom su sjedili Bob Johnston (producirao Dylanov 'Highway 61 Revisited' te sve Johnny Cashove "zatvorske" albume), Johnnyjev stari prijatelj Kris Kristofferson, Rick Rubin i John Carter Cash. John je navodno imao ideju da se ova pjesma napravi kao "posthumni" duet Johnny Cash-Kris Kristofferson, no Kris je ipak preferirao opciju da je objave baš onako kako ju je Cash i snimio dva mjeseca prije svoje smrti i samo nekoliko mjeseci nakon smrti njegove supruge June. Bob Johnston je tada konstatirao da ukoliko ova pjesma ikada završi na nosaču zvuka onda mora da bude pjesma koja će otvoriti album. U njoj je toliko istine o zadnjim mjesecima života Johnny Casha. Ovo je pjesma između dvije smrti: smrti koja se desila i smrti koja će se desiti. Ova pjesma je u isto vrijeme još jedan u nizu dijelova muzičkog mozaika Cashove besmrtnosti i cijeli album kroz nju biva obojen sivom bojom boli, patnje, gubitkom, prihvatanjem realnosti da svi mi na kraju imamo kupljenju kartu samo u jednom smjeru glede života i smrti.
Nekako logičnim slijedom stvari, druga pjesma na albumu je 'God's Gonna Cut You Down' Odette Holmes koja je s kraja 50-tih i s početkom 60-tih imala veliki utjecaj na tada mlađanoga folk pjevača i tekstopisca Boba Dylana. Gospel i blues zvučna slika ove pjesme je tu da nam poveže pokidanu vezu Čovjeka u Crnom s Bogom i valjda činjenicom da je njegova bol prouzročena time što je nekada davno pokušao da prevari Boga u igri "skrivača". Na albumu se nalaze i dva originala: 'I Came To Believe' i 'Like the 309' od kojih je '309' zapravo i posljednja pjesma koju je Johnny Cash napisao za svog života. No, moram biti vrlo subjektivan i reći da su moje dvije najdraže pjesme s ovoga albuma obrada Sprinsteenove 'Further On Up the Road' i zasigurno najljepša balada 2006. godine - 'Rose of My Heart' - koju je s početka 80-tih napisao Hugh Moffatt. Navodno da odabir ove pjesme ide na dušu Krisa Kristoffersona koji je kroz svoju karijeru radio u nekoliko navrata sa Moffattom. Rubin se odmah složio da je to možda najidealnija pjesma za Casha da nam objasni svoju vezu s June, i sve ostalo je dio povjesti. Snimljena neposredno pred smrt June Carter, ova pjesma je tako proročanski bolna da će njenim jednostavnim preslušavanjem svatko normalan doći u poziciju preispitivanja važnosti u životu svega onoga što nam je uvijek tu, nadohvat ruke, a što mi drsko ne zamijećujemo sve dok se jedno jutro ne probudimo i shvatimo da se život neukusno našalio s nama i uskratio nam to "zagarantirano pravo" na srodnu dušu.
Cijeli materijal na ovome albumu je, primjereno Rick Rubinovom načinu rada, napravljen na vrlo jednostavnoj "plug and play" osnovi. Rubin niti šta dodaje, niti šta oduzima. On samo mudro registrira atmosferu, osjećaje i umoran Cashov glas. 'American V' je zapravo priprema za završnicu, za 'American VI' koji bi se trebao pojaviti u prodaji na proljeće 2007.
Nakon Rubinove sramne i potpuno nepotrebne suradnje sa Neilom Diamondom, ovaj album ne samo što nam objašnjava spiritualnost Johnny Casha, već spašava artističku dušu Rick Rubina. Uostalom, zar nije Nazif Gljiva rekao "jebeš vatru koja nije prirodnim drvetom nastala". Zato je valjda Rubin i bio uspješan svaki puta kad bi se dohvatio Johnny Cashovog genija. Bili su prirodni saveznici u svojoj kreativnosti. Prirodna vatra.
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
14. studeni 2006
Copyright © 1996. - 2007. Internet MONITOR
world wide web:
Johnny Cash
Intervju
'American IV: The Man Comes Around'
Post je objavljen 04.01.2007. u 13:24 sati.