Marketing
19 redaka
Redakcija je bila njegov dom, krevet i zahod. Osim sendvičima hranio se i zanosom početnika sa snovima da će promijeniti svijet. Smisao u pisanju vidio je i u izvještajima s placa. Za njega su se gradske tajne skrivale i u podacima gdje je salata najjeftinija i koliko je grincajg kod kumice.
Odi u kurac. Nakon godina provedenih u toj redakciji, napokon mu može to reći jer ga se više ne boji. U tim buljavim očima nestalo je nervoze i mržnje, a nije više ni siguran je li tada u njima to i vidio.
Zbog njega je znao u zahodu u isto vrijeme srati i plakati kao neka pičkica. Zašto me ne voli, zašto me mrzi, buaaa... Svaki je dan dolazio na posao s grčem u trbuhu, ali ipak sretan, jer je uistinu volio to jebeno pisanje. Jedino što bi mu svako jutro živci škripali kao usidrena galija. Čak je i za stol sjedao kao da se sprema uzeti veslo i čeka da urednik počne bičem mlatiti po zraku. A riječima bi mlatio po njima kao po užarenom željezu. Sve dok ih nije iskovao.
Ukratko, napio mu se toliko krvi da bi nadživio i Drakulu.
Devetnaest redaka o sunčanom prijepodnevu na Jarunu. Eto, to je bilo dovoljno da se sve promijeni. Ali, blokirao je kao balvan na cesti. Gitarist koji treba održati prvi koncert. Na klaviru. Otipka prvu rečenicu.
Sunčano prijepodne izmamilo je tisuće ljudi na Jarun, a rolerice su...
Pa izbriše.
Tisuće ljudi uživale su jučer pod suncem obasjanim Jarunom....
Za kurac. Delete.
- Jel gotovo - viknuo je urednik.
Među tisućama ljudi koje su jučer šetale jarunom, muške poglede uglavnom su privlačile rolerice u uskim....
Debilno. Briši.
- Čekam tih 19 redaka o Jarunu - zagrmi opet.
Kroz gužvu na Jarunu jučer su se najlakše probijale rolerice u uskim hlačicama...
Delete, delete, delete.
- Ne mogu. Ne ide - podigne glavu prema uredniku spreman na streljanje u zoru.
On ga pogleda u oči iznad kojih se nakupio znoj. Ustane i priđe.
- Digni se - sjedne na njegovo mjesto.
- Što si vidio na Jarunu? Gužvu? Dobro. Rolerice, roditelje s djecom. O. K.
Počeo je tipkati.
- Jesu ljudi roštiljali? Jesu?
Tik, tik, tik, nabijao je tipkovnicu.
- Što kažu ribiči? Aha.
Lupi jedan enter.
- Evo gotovo je. Dobar ti je tekst. Pošalji ga sad - digne se i ode na svoje mjesto.
Sjeo je i pročitao što je urednik napisao. Jednostavno. Tako je bilo od tog dana na dalje. Bez sranja, filozofije i dubokoumnih prebiranja po idejama koje mozak ispljune. Sjedi i napiši što si vidio.
I dan danas uz kavu potegne se ta priča.
- Kako si ti tada izgledao prepotentaaaan, bože dragi.
- Da? I znaš da ne volim kad me zoveš bože.
- Daj ne seri. Trkeljao si kako si radio sa tim i tim urednicima, bla bla bla. Nabrajao si ljude za koje nikad nisam čuo.
- Pa donio sam ti bio i tekstove iz novina.
- Znam, ali ih nisam ni pogledao.
- Pa za koji kurac si me zaposlio?
- Činilo mi se da bi moglo od tebe nešto biti.
- A to si zaključio jer....
- Imao si pametne oči.
Post je objavljen 03.01.2007. u 11:19 sati.