s patvorenim iznenadjenjem, priznajem si da sam izmedju korica tudjih biografija ponjela titulu anti - junaka. nimalo laka zadaca.
primjecujem, takodjer, da sto se vise borim, da izadjem iz tih okvira, to vise moje ime vole vidjeti ispisano. spominju me, iako me vise nema. pletu se price i scenariji, stvari poprimaju neku, nikad od mene zvanu pateticnu notu.
anti - junak je potreban, kao simbol necega sto glavni protagonist nece, te odbija prozivjeti. da bi osigurao valjanost toga stava, junak unutar svog autobiografskog mikrokozmosa, anti - junaku propisuje tragicni rasplet dogadjaja. rasplet toliko tuzan, da moze biti dostojan iskljucivo "drugog", koji subjekt, za sebe, nikad ne bi mogao zamisliti.
no, takva istina, uvijek je daleko od stvarnosti. zamisljena realnost. nase oci vide sto zele vidjeti, rijeci izrazavaju ono za cim sami zalimo.
kad anti - junak pokaze zube, opravda i iskupi svoj zivot, nagovjesti da je sretan, sukob je neminovan.
sukob u ravnini ideologija, prenesen u svijet gdje postoji samo crno i bijelo. izmisljeni svijet, u kojem, kad se koji od junaka pobuni, jednostavno izbrises cijeli paragraf.
i napises novi.
zadaca anti - junaka je da se konformira sudbini koja mu je propisana, jeftinoj ulozi bez propitivanja, unutar korica romana ljudi koji ga okruzuju.
cak i ako ode, jos uvijek ce biti tu, unutar redaka.
smjesten u pricu koju nikad nije prozivio, pricu koju vjerojatno nece niti cuti. pricu prijeko potrebnu autoru, u potrazi za savrsenom potvrdom ispravnosti svoga zivota.
Post je objavljen 02.01.2007. u 19:43 sati.