Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dragonfly23

Marketing

Ljudi

„Gdje su ljudi? najzad ponovo progovori mali princ. Čovjek se osjeća malo usamljen u pustinji...
Čovjek je usamljen i među ljudima, reče zmija.“




Jeste li primijetili kako ne postoji trenutak kad vam neke misli ne prolaze kroz glavu?

Kako znate dok čekate u redu u banci ili kod doktora razmišljati o tisuću stvari odjednom; što napraviti kasnije, što reći nekome, koga nazvati, što smo krivo učinili ili rekli i kako to popraviti…..Kako katkad proživite neki trenutak, tako bolan ili radostan, kako srce pulsira, a izvana…
A izvana se čini kao da ste prazna osoba poput tisuću ostalih na ovoj planeti???


I time dolazim do najveće lekcije koju sam u potpunosti savladala ove godine. Čitavo vrijeme sam je bila svjesna, ali da budem iskrena, nikad je nisam u potpunosti sagledala takvu kakva jest..

Svi u sebi imamo jedan svoj UNUTARNJI SVIJET.
Što jednostavno znači da dok ste s nekim, dok čekate red u banci, dok plaćate račune, a oko vas se nalazi stotine ljudi i svi u tom trenu razmišljaju, tužni su ili sretni, tisuće i tisuće misli im prolaze kroz glavu. I nitko zapravo NIJE PRAZAN kao što se čini.
Što jednostavno znači da gledajući iz osobne perspektive kao pojedinca koji se boji da ga drugi prihvate, kako u kojem trenu izgleda / što drugi o njemu misle… Da zapravo i drugi istodobno imaju isti problem; isti strah i ista razmišljanja...

Time dolazimo do druge lekcije povezane s istom…
Čovjek je jedino i istinski sretan kad usrećuje druge ljude, a uništava sebe i čini sebe nesretnim unesrećujući druge.

Zaista, jedino što nas u potpunosti može ispuniti je kada dajemo toplinu, jer dajući ljubav ona se automatski i vraća.
Vjerujem da se do svake osobe može doprijeti. Ali samo toplinom i istinskom pažnjom i ljubavlju. Zatvarajući sebe, zatvaramo i mogućnost da netko prodre u nas.
Stoga zapamtite… Osmijeh otvara sva vrata. Topli pristup, nježni dodir i istinska želja za razumijevanjem drugoga otvara i najčeličnije ograde..

I time dolazim do treće lekcije godine..
Pravu ljubav možemo pronaći tek onda kad sebe iznutra uravnotežimo. Vjerujem da onda kad tražimo i lutamo ne znajući uopće što želimo od sebe i života, da se samo gubimo….
Kad po prvi put postanemo spremni drugu individuu prihvatiti BAŠ TAKVU KAKVA ONA JEST, unikatnu /jer svi smo mi unikatni primjerci na ovoj planeti/, nesavršenu, punu mana i neobičnih želja bez ikakvih primisli da je mijenjamo na način kako mi mislimo da bi baš TREBALA BITI… Da, vjerujem da je to LJUBAV.


……
Ova godina je bila puna neočekivanih događaja, neobičnih susreta i neprespavanih noći..
I shvatila sam da dopuštajući čudima da se dešavaju, ona će se i desiti.
Jer ovu godinu, ja sam zaista doživjela puno čudesa.. I svi se odnose isključivo i jedino uz ljude koji su mi ušli u život i pokazali viđenje svijeta kroz svoje oči. I pritom nesvjesno /i svjesno/ su unijeli toplinu, ljubav i čuda u moj život..
I ja više nisam prazna. Naučila sam da je praznina jedina onda kad izgubimo toplinu i vjeru u ljude.
Jer bez ljudi NIŠTA na ovoj maloj čudesnoj planeti nema smisla. ALI NIŠTA.

Ljudi su ti koji čine naš život, koji unose radost i toplinu.
I globalno svijet jest nesretan i neobično tužan.. Ali stvarajući VLASTITI svijet, okružujući se ljudima koji su slični poput nas; traže toplinu, ljubav… Čuda se i dešavaju.


Stoga, dopustite sebi nemoguće i prijeđite sve unutarnje granice…
Jer zadnja i najvažnija lekcija godine glasi….. CARPE DIEM. Život ne čeka da ga živimo, svaki trenutak je poseban, apsolutno svaki. Samo ako znamo „ući“ u njega, zaustaviti na tren svijet i istinski se ispuniti.

Nije bitno radi li se o običnom trenutku, ispijanju kave ujutro ili toplina u nečijem zagrljaju. Taj TRENUTAK je poseban ako ga vi odlučite učiniti takvim.

Zato dragi moji… Vi ste jedna mala čudesa, stoga visoko podignite glavu i sa osmijehom prošetajte kroz grad…
Jedna stara priča kaže… Da postoje drugi svjetovi, a njih možemo vidjeti tek kada otvorimo oči i počnemo vjerovati. A ti svjetovi su ove male dimenzije između nas, nevidljivi konci i spone koji nas vežu.
Život je zaista prekratak da ne bismo pokušali vjerovati u Nemoguće. Ono neopipljivo. Ono što možemo samo osjetiti, ali ne i fizički opipati…



……..

Vaša dragonfly više ne pati od nesanice. I tome nekome tko je za to zaslužan – hvala. Ti si jedno moje najljepše čudo ove godine, koliko god to čudno zvučalo…….
I daljine pokazuju samo koliko osobe mogu usprkos svemu biti povezane.
Daljine postoje samo u glavama… Netko može biti fizički blizu, a toliko daleko..

Zaista…. Ovaj svijet je divan i neobičan….



…………
Bio je umoran. Sjedne. Sjedoh pored njega. A posle kratke šutnje, on doda:
-Zvijezde su lijepe, zbog jednog cvijeta koga čovjek ne vidi...
Odgovorih "naravno", i posmatrah bez riječi pješčane nabore na mjesečini.
Pustinja je lijepa, doda on...
I to je bila istina. Uvijek sam volio pustinju. Čovjek sjedne na neku pješčanu dinu. Ne vidi ništa. Ne čuje ništa. Pa ipak nešto svjetluca u tišini...
Ono što krasi pustinju, reče mali princ, to je što se u njoj negdje skriva bunar...
Iznenada shvatih ovo tajanstveno svjetlucanje pijeska. Kad sam bio mali, stanovao sam u jednoj staroj kući, za koju se pričalo da je u njoj zakopano blago. Naravno, niko ga nikad nije našao, a možda ga čak nije ni tražio. Ali je njime bila začarana cijela kuća. Moja kuća je duboko u sebi skrivala jednu tajnu...
Da, rekoh malom princu, bilo da je u pitanju kuća, zvijezde ili pustinja, ono što čini njihovu ljepotu nevidljivo je!
Pošto je mali princ zaspao, uzeh ga u naručje i ponovo krenuh. Bio sam uzbuđen. Činilo mi se da nosim neko krhko blago. Izgledalo mi je čak da na Zemlji nema ničeg krhkijeg. Posmatrao sam, na mjesečini to blijedo čelo, te zatvorene oči, te pramenove kose koji su lepršali na vjetru i govorio u sebi: "Ja ovdje vidim samo ljusku. Najvažnije je nevidljivo..."

I, idući tako, pronašao sam pred zoru bunar….



Post je objavljen 02.01.2007. u 19:03 sati.