Stara godina je i ležim u krevetu razmišljajući o stvarima koje su mi ju obilježile.
Bilo ih je mnogo, a nabrojat ću one najvažnije.
Godina mi je bila prilično nesretna, prepuna tuge, patnje, boli, nesreća...
Djed je bio moj idol. On je bio osoba za koju nikada nisam mogla vjerovati da bi mogao umrijeti. On je bio oličenje pravednosti, dobrote i ljubavi. Imao je razumijevanje i za one stvari koje nikako nemožemo razumjeti, pomagao je i onim ljudima koje je susreo prvi puta u životu. Bio je duša od čovjeka. Bio je moj anđeo. Dobio je rak. Liječnici ga nisu otkrili na vrijeme.
Unatoč svim mojim molitvama u lipnju je zaspao na mojim rukama. Nisam ga mogla spasiti. Gledala sam ga i ispuštala krikove bez glasa... Spava, ali još je uz mene. Moje ljubav prema njemu je toliko velika bila, i ostala. U danima kada je bilo najteže molila sam Boga da uzme mene a njega ostavi. Jer bio je veliki čovjek.
To je bio događao koji me je promijenio, na neki način.
Zatim tu je bilo i raznih konflikata, najteži je bio onaj s obitelji. Na moru je došlo do velike obiteljske svađe nakon koje su se neki odnosi pomalo rashladili.
Zatim tu je jedan neoprezni vozač koji se zabio u auto u kojem je bila moja mama. Na sreću, to je prošlo dobro, ne računajući šok mame koja je inače veliki paničar.
Naposlijetku prekid s dečkom. Nemogu reći da ne boli, ali sada shvaćam da su neke stvari važnije od toga. I sada mi više nije žao. I sada znam da je ovako najbolje.
Kao što napisah, stara godina je i sada razmišljam malo i o svojoj baki. Ta žena je bila anđeo od anđela. Sve svoje zavjete je ispunila, u bolesti i zdravlju....
Ove godine je bez njega, prvi puta nakon 45 godina provedenih zajedno. Ona je sada sama. Kaže da je ovo dan kao i svaki drugi, drži se hrabro, a znam da unutra nestaje. Njoj je bilo još i gore. Srce me boli kada gledam tužne ljude, kada vidim nesreću i nepravdu. I pitam se hoće li mi se sve to jednom vratiti ili će me zaboraviti kada meni bude trebao netko.
Danas prekidam ovu tešku terapiju koju sam imala zadnjih par dana. Ma od nje mi je samo bilo slabo i osjećala sam se kao da me pregazio vlak.
Uza sve ove loše stvari koje sam nabrojala, moji prijatelji i dragi mi blogeri, svijetla ste točka u svemu. Stekla sam nova poznanstva baš uz pomoć ovih stranica, i hvala vam svima na svim tim riječima potpore koju ste mi pružali, na to što ste bili sretni kada sam ja bila sretna, na to što su vam suze krenule kada sam ja plakala...pravi ste.
Jako vas volim i nadam se da ćemo svi zajedno ponovno nastaviti svoja druženja i u godini koja nam slijedi.
Želim vam svima sve najljepše, i mnogo nam sretniju godinu koja slijedi...
Voli vas sve vaša Petra...
Post je objavljen 31.12.2006. u 12:14 sati.