Kako se približava zadnji dan terapije time mi sati postaju kao dan. Osjećam neutaživu glad. Hranu mirišem mjesecima metara daleko i zamišljam da će upravo ta hrana biti prva koju ću pojesti kada prestanem s terapijom. Noćima sam smišljao najkvalitetnije recepte koji dosad nisu isprobani, međutim nisam mogao zaspati noćima. Ali evo približava se kraj terapije moram misliti kako da se ne ubijem s hranom kada počnem jesti. Proćitao sam da proces vraćanja normalnoj prehrani traje postupno i toliko dugo kao i sama terapija. Moram još uvijek koristiti mješavinu sokova prije obroka ćaj od zdravca i kadulje. Jedva čekam taj dan.
Post je objavljen 30.12.2006. u 20:39 sati.