Pregled posta

Knjiga zlata vrijedi...

Piše Rudarka da leti u Firencu. Zavidim joj ljuto i žuto. U pamet mi dođe moje guštanje po Firenci. Izvještaj o njenom čitati ćemo uskoro. Ovo je samo anegdotica s Ljeljinih landranja .
Bilo je pustopašno! Autobus je kretao iz grada kojem Londra nije ravna. Onda potkovastom rutom oko Jadrana, usput kupeći putnike, do druge strane u brežuljkastu Toskanu. Sve ženskinje na stručnom putovanju. U širokim nabranim suknjama do poda, zlatnih sandala, napiturane od glave do pete. Spremne potrošiti zadnju liru skrivenu u potpetici. Za mlađe i najmlađe: to vam je novac koji su Talijani koristili prije eura i poskupljenja
Imale smo i vodičku sobom, vještu brbljavicu, sve je propise o carinjenju znala, kao i o izbjegavanju iste. Upute o tome gdje i kako sakriti blago pred carinicima bile su iscrpne i temeljite.
Prvi dan u Firenci bio je proviđen talijanskom vodičkom i obilaskom grada. Santa Maria della Fiore (katedrala) zatvorena radi popravaka, kružimo trgom oko nje i vodička melje, bruji. I pitam ja s kojeg kantuna se vidi Donatellov Zuccone? I veli ona da to nije za nas! Capra! Odvede nas brže bolje u Bibliotecu Laurenzianu. Izmelje datume, imena dva, ajmo, gotovo, vanka! Pitam ja, a papirusi, a Vergilije a Bocaccio!!! Nije to za vas. Odbrusi capra i krene van.
Popodne sastanak s caprom u crkvi Santa Croce! Opet brabonja, datum, širina, visina i dužina crkve. Ima krstionicu, ima freske. Finito, veli ona. A Giottove freske? pitam ja! Nije to za vas, i sebi u bradu, slavi! Capra nijedna! Ostavim ja kozu i sve ovce s njom i odoh svojim putem.
Dok su dame birale rižu, mjerkale sireve, njušile kafu, isprobavale cipele, ja sam s knjigom u ruci obašla cijelu Firencu. I Giotta, i Donatella, i Michelangela na bis, i Ognissanti s Botticelijevim freskama , i Uffici i Arno i Ponte Vecchio. Za večerom sam na zahtjev trgovačkog auditorija opisivala što sam sve vidjela i gdje sam sve bila. Moje se druge čudom čudile čega sve ima u Firenci osim sira i kafe. Isto su mi zamjerile što uludo trošim vrijeme
Predzadnjeg, kišnog, dana dok su one harale sijenskom robnom kućom pronašla sam najbolju knjižaru u gradu. U dijelu Firence gdje turisti rijetko zalaze. U prizemlju sam odmah pazarila više od deset naslova. Na katu još toliko. Na kraju sam dobila ključ od Dipartimento dell'arte, gdje sam na miru provela cijelo popodne čitajući, uzdišući, i prebrojavajući koliko još lira imam i mogu li kupiti još ovu, pa onu knjigu ili možda onu tamo. Bogme, bio je popriličan knjižarski ceh !
Krenusmo natrag. Autobusom sipi riža kao na svadbi, vonjaju sirevi odozgo, odozdo i u sredini. Zrna kafe puckaju pod nogama.
Nakon posjete carici Teodori u Ravenni nastaje strka. Valja izbjeći carinjenje pod svaku cijenu. Dozvoljenu ili ne! Riža se presipa iz kutija u vrečice, sirevi se premataju, mortadela sjecka i dijeli na više porcija po autobusu. Čepovi i poklopci na kozmetici odvaljeni, lica i ruke namazani "načetim" kremama. Čak su i razverđinali nekoliko boca s vinom. Odjeći su posmicane etikete, cipele zamazane blatom , nova odjeća zgurana i zgužvana po zakucima torbi i kofera. Kako ja ništa vrijedno spomena nisam kupila , zamole me da uzmem nešto dječje robe. Ajde, vazda padam na djecu, neka bude.
Nakon šušura i mušura stigosmo do slavne Kozine.
Carinici mrki, ljuti, glasno se deru, prijete štrajkom . Ko bi reć da se ovi Slovenci mogu tako derat? Ko bi reć da bi htjeli štrajkati!? Ajme nama, di smo baš sad intrali na carinu. Ajde, veli fant, svi van, sa svom prtljagom na banak, svak pored svojih torbi. Na parove razbrojs, jedan, dva, jedan, dva...
Jesam spomenula da autobus vonja sav po raznim prehrambenim delicijama? Ma samo su po mirisu mogli rebnut carinu i ne bi ništa falili. Ali ne, hajd na vjetar vani i pokazuj crevca.
Sve u strahu i za svadbenu rižu, babinu kafu i kumin sir, gurkajući i snebivajući se tako, izguraše me na početak dugačkog banka. Prva! A dobro, prije će sve bit gotovo. Pa ko živ ko mrtav! I veli mrki fant: Vaši koferji? Otprite! Otvorim kovčeg a ono knjige. Uredno bi u tri reda stale da nije carinik su dvije ruke zaronio u kovčeg i ispadne ih par na banak. Jedva se pomaknem pod zmijskim pogledom i pokupim jadnice. Gleda fant malo knjige, malo mene, pa opet malo knjige. Gleda me fant, podigne obrvu u pravcu torbe i veli: Otprite. Povučem patent, a ono opet knjige u dva sloja. Bila je i jedna Burda! I počne se carinik ceriti , pa smijati , pa razjapi žvale i stane urlikati od smijeha. Zove svoje fantje nek dođu vidjeti čudo. Jedna nora ženska same knjige ima. Svi carinici u smjeni izredali redaljku na mojim knjigama! Svaki virnuo i pipnuo da se uvjeri da ne sanja. Toliko im je bilo smiješno i zabavno da su zaboravili na Index librorum! Jesam im uljepšala dan, svima! Kaj pa je, so ženske dalmatinke, ne ...
Pa nisu to prve knjige koje vidite u životu!? Valjaju se oni i dalje od smijeha, jedan odbrusi nešto šefu i nastavi se kreveljiti dok onaj prvi ne podvikne, sve smijući se: No, no zaprite in zemite si koferje in nazaj v autobus knjigoljupke.
Zgrabih žustro svoje knjige, one svoju kafu i rižu pa bježi.
Pa kad netko reče da knjige nisu korisne!

Post je objavljen 28.01.2007. u 08:25 sati.