evo daljih nastavaka analize vremena prošlih, a doći ćemo i do sadašnjih pa i budućih, strpljenja.Ne znam iz kojeg razloga ne mogu ostavljati komentare pa svima koji su me pitali uobičajena a neizbježna pitanja poručujem da sam tamo gdje bih trebaio biti i da sam onako kako sam si napravio da budem.
Očito, stvari nisu tako jednostavne i da bi se razumjeli društveni procesi koji su se odvijali i sukobljavali kroz XX stoljeće, potrebna je dublja analiza. Situacija koju imamo danas i koja prijeti da se petrificira i nastavi bilo u nedogled, bilo do neke kataklizme, obvezuje nas da preispitamo djela naših djedova ili očeva.
I POGLAVLJE
Preduvjeti društvenih procesa dvadesetog stoljeća
Dvadeseto stoljeće nemoguće je shvatiti bez potpunog razumijevanja svega onoga što se, prije svega u Europi ali i drugim djelovima svijeta zbivalo u stoljeću kojemu je predhodilo. Pa i više od toga. Čak i danas mogu se jasno pratiti linije djelovanja koje su korjene i prapočelo imale i u osamnaestom. Točnije od vremena koje je neposredno predhodilo Francuskoj revoluciji.
Još 1648. kad je Westfalskim mirom okončan tridesetogodišnji rat, počelo je jedno sasvim novo uobličavanje Europe. Razdoblje koje obično nazivamo Srednjim vijekom i koje se počelo sasipati još krajem XIV stoljeća, definitivno je završilo. Stoljeće vjerskih ratova na kraju je završilo nerješenim rezultatom. Ali samo naizgled. Istina, katolička protuofanziva nije postigla svoj konačni cilj –uništenje protestantizma ali isto se tako može reći da vrijedi i obrnuto. No procesi u jednoj i drugoj, katoličkoj i protestantskoj Europi bili su isti, samo što su oni u protestantizmu išli brže. Taj proces bio je proces raspada feudalnog, organskog društva i ulazak u vrtlog novčanog društva, prvobitne akumulacije kapitala gdje novac polako ali sigurno postaje jedinim kriterijem i mjerilom. Dok su katoličke zemlje takve procese zaustavljale što ideološkim, a što nepatvorenim fizičkim nasiljem, Britanija, Nizozemska i u manjoj mjeri i skandinavske zemlje su do sredine osamnaestog stoljeća postavile potpuno novu organizaciju društva u kojemu je znatno ograničena kraljevska vlast, a moć i utjecaj u društvu poklapaju se s nečijim financijskim sredstvima. Nije taj proces ni tamo išao nimalo bezbolno i primjeri bijede i beznađa bili su česti i nemilosrdni.
Ipak, Britanija i Nizozemska uspjevale su socijalnu strukturu držati pod kontrolom zahvaljujući svom kolonijalnom carstvu koje je moglo amortizirati potrebe nastajuće industrije i služiti kao sigurnosni ventil za odljev prekomjernog stanovništva. Također, zbog većih seksualnih sloboda nego u katoličkim zemljama ni prirast stanovništva nije bio toliko fatalan.
No sve to nije vrijedilo i za Francusku koja je kao glavna kontinentalna sila tu svoju ulogu sve teže podnosila. Kad je nakon Sedmogodišnjeg rata Francuska ostala bez američkih kolonija, situacija je bivala sve težom. Procesi koji su se odvijali u Engleskoj tu nisu bili mogući zbog jake apsolutističke monarhije i velikog utjecaja katoličke crkve. Nadalje, Nizozemska nikad nije ni imala plemstva u francuskom smislu te riječi, dok su oni u Engleskoj ili se pretvorili u kapitaliste ili propali. Francuski feudalac našao se u bezizlaznom položaju; on više nije imao od koga štititi i braniti svoj feud koji je postao sastavnim dijelom jake države, a nije s druge strane, prešao na neke druge oblike privređivanja i njegov položaj je postao neodrživ, pretvorio se u društveni balast. Međutim, činjenica da je Francuska kroz osamnaesto stoljeće funkcionirala ipak na taj način, omogućila je stvaranje značajne duhovne i intelektualne elite koja je imala vremena i sredstava da promišlja smjernice društvenoga razvoja ili da mecenatstvom omogući drugima da to čine. Jasno je da se Voltaire, Rousseau, Diderot, d'Alembert… nisu mogli pojaviti ni u kojoj drugoj europskoj zemlji toga doba.
I tada 1789., formula bi bila: ideološka priprema plus teška gospodarska kriza i eto nam Revolucije, a vidi se da taj obrazac vrijedi sve do duboko u dvadeseto stoljeće. Odjek Francuske revolucije tresao je svijetom punih dvije stotine godina i danas kao da je stao. Samo u Francuskoj su u XIX stoljeću bile još tri velike i triput toliko manjih revolucionarnih gibanja što danas zvuči teško shvatljivim.
Da bismo to bolje razumjeli trebamo vidjeti koje su to strukture koje revoluciju, od kojih su nam događaji u Francuskoj samo najplastičnija paradigma, zapravo izvode. Kao prvo tu su seljaci koji u to doba traže jednostavnu stvar, da im se prizna vlasništvo na zemljom koju obrađuju i da se oslobode kmetskih obveza koje u kapitalizmu postaju besmislene (što ne znači da su to bile i u feudalizmu, kako su brzopleto zaključili liberalni i komunistoidni analitičari). Seljaci su taj cilj i ostvarili. Bezemljaša i težaka kao socijalne skupine više nema ili su brojem, a time i utjecajem zanemarivi. Seljaštvo koje je stoljećima hranilo revolucionarne pokrete i popunjavalo revolucionarne vojske, danas je sve više stup kontrarevolucionarnih procesa. Kako pod Napoleonom, tako i pod Garibaldijem, seljaci su ratovali protiv plaćenika, dok danas upravo seljački sinovi najviše popunjavaju redove plaćeničkih legija koje ratuju za novac i interese vladajuće kapitalističko-političke vrhuške.
Post je objavljen 29.12.2006. u 17:19 sati.