Ulazim na internet. Pa u msn. Gledam komentare na blogu, pa malo ulazim na forume. Ništa ne pišem, ništa ne govorim, ništa ne komentiram... Napokon, preda mnom se otvara naslovna stranica blog.hr-a.
Upisujem korisničko ime i lozinku, ulazim u blog editor. Zastanem. Uzdahnem duboko i počnem pisati ove retke.
U čemu je sada stvar? Još jednom, duboko sam razočaran ljudima. Čovječanstvom i ljudima kakvo je ono iznjedrilo. Gdje je pravda u ovom svijetu, pitam se po tko zna koji put... Gdje je humanost? Što se dogodilo s ljudima? Što je to u nama, još od davnina, da se događaju stvari kakve se događaju? Ne želim vam govoriti ništa konkretno, što ne znači da ne postoji ništa konkretno što me navelo na pisanje ovog posta. Ali zapitao sam se, dobro sam se zapitao, što je to sa ovim svijetom... Sa ljudima, nekim... To nisu normalni ljudi - to su psihopati. Luđaci. Ali doslovno. Iako, ne, u uobičajnom smislu nazvali bi ih drukčijim jednim nazivom (nećemo specifirati). Ali to su psihički poremećeni ljudi. I to ne bilo kakvi, i ne s bilo kojim poslom...
Gledajte... Postoje ljudi s psihičkim poremećajima kojima se može i treba pomoći, koji nikome ne čine žao, i koji su, na kraju krajeva, smješteni u prikladnim ustanovama, ljudi koji se liječe. Ali, čak i ako se ne liječe, neće naštetiti drugim ljudima.
A postoje i oni drugi. Uzmimo jedan radikalan primjer serijskog ubojice. Takva osoba očito je luda, jer inače ne bi činila to što čini. Naravno, u ovim slučajevima policija reagira i poduzima oštre mjere (bar obično). No, postoje i drugačiji tipovi. Tipovi kojih se ne možete tek tako riješiti. Koliko često u crnoj kronici čitate ovakvo nešto: "Susjed ubio četveročlanu obitelj, a zatim sebe", "Otac sustavno silovao maloljetnu kćer", "doktor(ginekolog) optužen za seksualno zlostavljanje pacijentica"... ili slično... Kad se malo zapitam, u prvom slučaju, radi se o osobi koja pati od PTSP-a (što je donekle i shvatljivo, razlozi). Pogledajmo ove druge slučajeve.
Iskreno, moram vam reći da se sramim muškog roda. Sramim se, čisto me je sram takvih idiota koji hodaju ovim svijetom. Sramim se što su muškarci u 95% slučajeva. Ovakvi slučajevi nisu tek neki neki usamljeni slučajevi... To se događa. To se događa. To se događa.
SHVATITE TO!
To se događa u našem društvu. Često. Ali, jako često se pred tim zatvaraju oči. Prečesto. Zašto? Strah, sram, obiteljski odnosi, sve to utječe na ovakve slučajeve... Zamislite primjer oca koji seksualno zlostavlja svoje dijete. Pa kakva je to osoba? Kakav poremećen um može napraviti nešto takvo? Što je to u njegovoj glavi, što se to dogodi s čovjekom? I gdje je tu pravednost? Tko može reći da je dijete od 12 godina zaslužilo da ga otac seksualno zlostavlja, da je TO pravda? Tko mi to može reći? Zamislite to, otac, ili recimo očuh, ili stric, ili netko... U jednom nedavnom razgovoru o tome (s odraslom osobom), shvatio sam neke stvari. To se događa, takve stvari uobičajne su. Nažalost, uobičajne su. Iskreno govoreći, koliko žena starijih od 20 godina može sasvim iskreno i sa sigurnošću tvrditi da nikada, ama baš nikada, nije doživjelo nikakav oblik seksualnog zlostavljanja od strane nekog starijeg muškarca? A koliko žena je prijavilo tog muškarca, koliko ih je uopće reklo nekome za taj slučaj?
Ja vam mogu navesti nekoliko istinitih primjera.
Recimo, dotična osoba (s kojom sam razgovarao) i sama mi je potvrdila takav slučaj kod nje same u više navrata. Kada je bila u dobi od oko 12-13 godina, jednom su u kuću došli neki majstori, radili su nešto. Tu je bio i jedan obiteljski prijatelj, koji ju je, ni više ni manje nego u jednom trenutku, kada nitko nije vidio, počeo gladiti po nozi, a ova je, zbunjena, pobjegla... Ajmo drugi slučaj, kod iste osobe. Sada ima oko 14-15 godina. Ljeto je, na plaži je s obitelji. Jedan prijatelj, isto obiteljski, koji je tu sa ženom i djecom, često je, ispred vlastite žene, gladi, dira, i slično. Ona ide u more plivati. On gasi cigaretu i ide za njom. Odupire mu se, a on se izruguje. No, zbog dobrog obiteljskog odnosa, maltretiranje se nije nastavilo. I treći slučaj kod iste osobe. Ovo će možda zvučati šokantno, ali istinito je. Zamislite ispovijedaonicu. Da, dobro ste pročitali. Dotična osoba ide na ispovijed. Ima oko 14 godina, o seksu i sličnim stvarima zaista ne zna mnogo (to su bila ipak druga vremena). Govori svećeniku svoje grijehe. On je pita "je li sagriješila bludno" , što ova ne razumije te ga pita o čemu se radi. On počinje U DETALJE opisivati seksualna iskustva, odnos s drugim muškarcima na seksualnoj razini i slično. Ona primjećuje da nešto nije u redu, kada shvaća o čemu se radi i o čemu ovaj govori, na koji način govori, izlijeće iz ispovijedaonice. Svećenik izlazi za njom, star, oznojan, uspaljen... Djevojčica se onesvjestila. Doslovno. To je poslijednji put u njenom životu da odlazi na ispovijed.
Uzmimo slučaj jedne druge osobe, poprilično radikalan, po meni. Isto se radilo o mladoj djevojci, tinejđerici. Njeni roditelji ne bi se mogli baš nazvati obrazovanima i kulturnima. Ima strica. Da, strica. Stric je ono, znate, silan, on je nekakav uzor, pokazuje tu duhovnu visinu... Jednom, dogodilo se da je u stanu ostala sama sa stricom. On joj ulazi u sobu dok ona uči za školu. Silom je baca na krevet, pokušava joj skinuti gaćice, ustrašena djevojčica nema pojma što se događa. Uspaničena, skače kroz prozor. Na sreću, stan se nalazio u prizemlju. Poslijedice? Nikada nije smogla snage priznati roditeljima što se dogodilo jer je znala da joj ne bi vjerovali. Stricu se ništa nije dogodilo. Ubuduće ga je izbjegavala, nije dopustila više da ostane sama s njim u stanu.
Treći slučaj - odlazak ginekologu... Jeste li vi uopce svjesni koliko takvih ima, koji zapadnu u krizu srednjih godina, pa onda rade svašta pacijenticama? Uzmimo jedan primjer (ima ih jako puno)...
Recimo, djevojka od 14-15, ili 16 godina ide u ginekologa... Naravno, u toj dobi, kada nema bas iskustva s time, strah ju je... Recimo da se radi o nekom muškom ginekologu.. I sad, ona ide u njega bez pratnje roditelja, jer roditelji ili rade ili nešto tako (ali to na neki način ukazuje na loš odnos u obitelji). Naravno, kada čovjek koji već ima takve neke sklonosti vidi djevojku koja je tu sama, odmah pomisli da se nitko ne brine za nju, da može raditi što želi... Umjesto normalnog pregleda, on čini svašta. Pregled se odugovlači više nego što bi trebao. Medicinska sestra nije nazočna. Može raditi što hoće... I iskorištava to. Počevši od toga da je tjera da se skine do gola, ne daje joj nikakvu haljinicu, grudi joj pregledava pola sata umjesto desetak minuta, dira je, kao ono, slučajno... Pregled traje dugo, on joj se obraća prosto i brutalan je pri pregledu, neprofesionalan. Djevojka će nakon takvog nečeg imati traume. Pogotovo ako se boji otprije takvog pregleda. Možete li uopće zamisliti koliko je to užasno, taj osjecaj? Ja jednostavno ne mogu...
Pitam se kakav čovjek može učiniti nešto od ovih slučajeva. Kakvi su to muškarci, kakvi su to ljudi? Zar smo došli do toga da je pedofilija uobičajna pojava u našem društvu? Zar smo dogurali i do toga da se u nekim zemljama osnivaju stranke pedofila? Pa ljudi moji... Kakav je ovo svijet? Gdje mi živimo? Zar se sami ne zapitate to ponekad?
A reakcije na ovakve slučajeve? Sram, nelagoda... Pogledajmo samo zadnji slučaj. Kako da reagira osoba takva, koja nije u dobrom odnosu s roditeljima? Nema snage da im to kaže. A treba razgovarati s odraslom osobom... Što ako joj doktor kaže da mora doći opet, recimo po nalaze ili ako bude problema ili nešto tako? Pa mislim, takvi ljudi su spremni na sve. Samo bi odlazak odrasle osobe (po mogućnosti majke) spriječio ponavljanje takvog slučaja.
Naravno, u vecini slucajeva, tuzbu nitko nece podici zbog straha, srama, zbog želje da ne odugovlaće s tim, već da ostave to iza sebe... I to je razumljivo. A isto tako, i vlasti bi to trebalo biti razumljivo.
Ali, recite vi meni, opet pitam, u kakvom mi to svijetu živimo? Zašto se moram čisto sramiti svog roda?
Sličnih slučajeva ima na tone, u tome je problem. Ali ljudi zatvaraju oči. Ili, barem, drže to unutar obitelji. To shvaćam... Ali nešto je potrebno učiniti... Bar netko... Da bi, ako ništa drugo, se spriječilo ponavljanje takvih slučajeva (bar kod iste osobe). Mislim da bi trebala naša javnost biti više informirana o ovakvim stvarima... Naravno, to je problem jer uvijek je riječ protiv riječi, ali... Ne znam kako da kažem... Samo.. Razočaran sam svinjama kakve muškarci mogu postati... A koliko ste puta tek čuli da je muškarac od cca 40 godina ostavio ženu i djecu da bi bio sa 20 godina mlađom? To je još legalno, ali možemo li reći da je normalno? A ovo, ovo je već pretjerivanje i samih zakonskih normi...
Neki možda pomisle kako ono, neki od slučajeva koje sam naveo su pretjerani, da je to samo očinsko draganje, milovanje(recimo, kod prve osobe)... Ali postoji jedna razlika između takvog dodira i one druge vrste. I svi bi mi to znali razlikovati.
Svi govore kao, u zadnje vrijeme, da je pedofilija razvikana i sve to... Ali razvikanost ne sprječava nužno slučajeve. Takvo pretjerivanje možda i postoji, ali obično je ograničeno na dosta mlađu djecu. I ne sprječava nužno slučajeve zlostavljanja.
Ja stvarno ne znam što se događa s ljudima da se tako počnu ponašati, stvarno ne znam kakva osoba(mogao bih naći razne druge nazive tipa svinja, gad, manijak, pedofil i sl.) netko treba biti da bi napravio nešto tako...
Znate li vi odgovor na moja pitanja? Gdje je nestao čovjek, u ovom svijetu punom ljudi?
Dodatak(29.12.):
Sutra, rano ujutro, putujem... Nece me biti tjedan dana... Zato unaprijed čestitam svima novu godinu! I nadam se da ce iduca biti (jos) bolja od ove... Pozdrav svima!
EDIT:
Da napomenem nesto... Moram priznati da je post bio napisan pomalo u afektu.. Zapravo ne mislim da takvih slucajeva ima samo kod muskaraca. Svi ljudi mogu biti takvi, stvar je psihe. I zato se i pitam sto je to s nama. Opcenito.
Post je objavljen 28.12.2006. u 18:56 sati.