Bijaše to godina 1990. Bio sam dio jedne od posljednjih generacija "sretnika" koji su odslužili vojni rok u tzv. JNA.
Jedino zaista poučno u tome bilo je multietničko iskustvo.
Regrut (iliti novak) je prije svega i najčešće završio u nekoj drugoj republici bivše SFRJ, barem u prvom dijelu odsluženja vojnog roka. Sastav postrojbi je bio etnički šarolik. U postrojbama u Sloveniji je bilo najmanje Slovenaca, oni su mogli služiti vojni rok u svojoj republici samo preko debele veze.
Isto je važilo i za Hrvate u postrojbama u Hrvatskoj.
Itd, itd. Shvaćate sve. Stariji se i sjećaju.
Ja sam bio u Sloveniji. U Postojni.
Uvijek ću se sjećati nekih faca iz Makedonije, Slovenije, Srbije, BiH, s Kosova... Isto kao što se sjećam i Hrvata.
Ako ćemo se obzirom na srdačnost i druželjubivost tih naroda ravnati po "vodovodnom" principu da je plavo hladno a crveno toplo, bivša država bila je poput jednoručne miješalice na umivaoniku: Plava boja bila je sjeverozapad, crvena jugoistok. S izuzetkom kosovskih Albanaca, koji su se najvećim dijelom zbog jezične barijere a možda i nekih drugih razloga jako slabo uklapali.
Slovenci su bili izolirani od svih, ostale su gledali s prijezirom.
Hrvati su bili nešto srdačniji prema ostalima. Osim ako je netko bio previše Srbin. Rekoh, bila je to 1990.
Bosanci (namjerno upotrijebih taj jugo-arhaizam a namjerno tu ubrojih i Hercegovce) su bili otvoren i srdačan narod. Dok im ne dirneš u Vučka, ćevape i sevdalinke, a ni tada nisu bili osobito razljućeni. I nitko ih nije dirao na vjerskoj osnovi. Jer smo ih prije svega gledali kao Bosance.
Srbi su također bili poprilično srdačni. Osim onih koji nisu mogli probavit nekog tko im je previše Hrvat.
Crnogorci su bili nešto između Srba i Bosanaca.
Makedonci su bili srdačni prema svima.
Raspad države sve je loše osobine tih naroda istaknuo i uzdigao do krajnosti.
Slovenci su se odvojili poričući da su ikad i bilu tu, Hrvati su postali Veliki Hrvati, Srbi su postali Veliki Srbi, Crnogorci su ostali zbunjeni i povodljivi, Makedonci miroljubivi i topli.
U BiH je nastao največi pičvajz. Jer su prestali biti Bosanci a postali jedno, drugo ili treće.
No, da se sad ne uhvatim rata, to je neka druga tema... Poanta je u tome da si s Makedoncem mogao bit prijatelj dok si sa Slovencem jedva održavao korektan odnos.
Hrvati... Bili smo nešto bolji nego danas. Fleksibilniji. Otvoreniji.
Imali smo prijatelje sa svih strana. Sad to poričemo.
Morali smo im biti prijatelji. Jerbo bi u suprotnom valjda u zatvoru završili.
Ružno mi je to kad te svi čudno pogledaju jer si rekao da imaš prijatelja ili tetku u Somboru, Beogradu, Podgorici ili Tetovu.
A fora je imati prijatelja u Milanu, Amsterdamu, New Yorku ili Rio de Janeiru.
Nije ni to ono najgore... Više nismo svi Hrvati. Sad smo Slavonci, Dalmatinci, Zagorci, Hercegovci... Purgeri, tovari, ovi, oni...
Ili, kako već i na televiziji znaju reći: Ljudi smo, nismo Zagorci.
Božić je prošao, orobili smo trgovine, najeli se, napili i čestitali si SMS-om.
Jedni drugima postali smo...
SLOVENCI.
Post je objavljen 27.12.2006. u 01:28 sati.