Marketing
Kathleen Tessaro: Bezazlenost
Mogla bih reći da se ne ponašam pristojno kada su knjige u pitanju. Često ih posuđujem, neke pročitam, a neke, bez imalo grižnje savjesti – vraćam.
Neki put ih i kupim pa mjesecima stoje na polici prije nego ih otvorim.
Tako sam prije mjesec dana slučajno naišla na Bezazlenost Kathleen Tessaro.
Kako i knjige (nesvjesno) kategoriziram (glavne kategorije: must read i šund), taj put sam podigla Pamukov Istambul (trenutno sam negdje na polovici – not impressed) kao must read i ovu već dva puta spomenutu knjižicu kao šund.
U subotu sam se uputila u knjižnicu s namjerom da je vratim, produžim Pamuka i uzmem nešto bolje.
Knjižnica nije radila pa sam se lijepo vratila doma i počela čitati. Nisam požalila. Nije remek djelo, opet, ne ulazi niti u kategoriju chic-lita, no svakako je zgodna knjiga za ispunjavanje tmurnog poslijepodneva onim ženama, djevojkama i djevojčicama koje traže malo razbibrige ili jednostavno nemaju pametnijeg posla.
Radnja se paraleno odvija u sadašnjosti i 1986. godini.
Glavna junakinja romana je Evie, osamnaestogodišnjakinja iz Ohia koja dolazi u London kako bi ostvarila svoj san i postala glumica. Dijeli stančić sa još dvije djevojke – Robbie (pravim imenom Alice), rođenom Njujorčankom, boemkom bez dlake na jeziku. Druga djevojka je Imogene (skraćeno Imo), frustrirana djevica te novoobraćenica.
Odmah u početku romana saznajemo da je Robbie mrtva. Obraća nam se sadašnja, odrasla Evie, majka sinčića Alexa koja se izgubila u vlastitom životu, što vide svi osim nje same. Malo-pomalo saznajemo kako je do toga došlo i, najvažnije, što će Evie učiniti po tom pitanju uz pomoć Robbie koja se, na čudan način, ponovno našla među živima.
Dalje od ovoga vam neću otkriti. Mogu samo reći da je knjiga sve, samo ne šund.
Uvuče vas svojom radnjom, lako se čita, a sama autorica je nekoć bila glumica što knjizi daje na vjerodostojnosti.
Dodatni plus 1:
Mi Hrvati se ovog puta nismo igrali pa je naslovnica jednaka onoj u originalnom, engleskom izdanju.
Dodatni plus 2:
Solidno ispričane čak dvije ljubavne priče u romanu, iako već postaje pomalo očigledno da autorica preferira muškarce koji imaju sve pod kontrolom. Ili se barem takvima čine u početku.
Maleni minus:
Tessaro sa svojim konceptom tridesetogodišnje Londončanke-Amerikanke izgubljene u životu (sjetimo se Louise Canove iz Elegancije) već postaje malčice dosadna.
Citati:
• Izgubila sam ljubav prema visinama. No, ne znam gdje ni kada se to dogodilo.
• Djetinjstvo mi nikad nije odgovaralo. Točka. Ima neke neizbježne beznadnosti u činjenici da si dijete, podvrgavanje tuđoj volji nikad nisam mogla progutati – čak niti s četiri-pet godina. Ljudi koji govore da je to najljepše doba u životu obični su idioti.
• Svakako mi je namjera osvojiti svijet. Samo nisam mislila to baš danas učiniti.
• Ali ako stignete do točke gdje je teže ne pisati nego pisati...
• Najšokantnije nam stvari mogu reći čudne usidjelice, zaključane u mirnim sobama.
• Zašto je ne činiti ništa najteže od svega? Trebala bih biti umorna, iscrpljena. No, dok ležim u krevetu, misli mi se odbijaju, odskakujući mi u glavi. Osjećaji mi potpiruju, rasplamsavaju maštu. Ali mašta mi uzalud gori. Pjotr je otišao.
• 'Mojem ocu sviđala se ova pjesma. Ne vjerujem da ju je razumio. Ali htio je biti čovjek koji je razumije.' Oči mu se susretnu s mojima: u njima ima neke vatrenosti koja mi je gotovo postala draga. Najednom mu se osmjeh prelije čitavim licem.
'Uvijek sam se trudio postati čovjek koji čita Eliota.'
'A kakav je to čovjek?' zapitam.
'Čovjek koji je spreman cijeniti ono što ne razumije.'
Pa se zadovoljno zavali u stolac.
Post je objavljen 26.12.2006. u 16:07 sati.