Marketing
Njena Kalvarija
Zimska je noć. Mrkla, sniježna i pusta. Na trgu malog gradića u kojem sam se našla prije otprilike godinu dana nije bilo nigdje nikoga.
Možda tek pokoji čovjek u žurbi prođe, sa željom na licu da što prije stigne svom toplom domu.
A ja stojim na autobusnoj stanici čekajući svoj prijevoz, zadubljena u vlastite misli.
Tek pokoji pogled mi pobjegne kroz pusti trg, obuhvaćajući sumornu tišinu.
Bilo je hladno i jače sam se umotala u kaput.
Odjednom, iza leđa, tamo negdje u daljini čula sam tihi bat koraka.
Okrenula sam se i pogled mi pade na postariju ženu, duge kose i zdepaste građe. Bila je umotana u neki stari kaput, i trošne cipele.
Tiho je šetala po malom trgu, kao da nekoga iščekuje svakog trenutka...
Pogledi nam se sretoše.
Te oči...Nikada nisam vidjela beznadnije oči. Pune umora i tuge. Kao da su sabrale nesreću cijelog svijeta u jednom pogledu.
Svrnula sam pogled. Jednostavno nisam mogla izdržati.
Poznavala sam tu ženu.
Bio je to mali gradić, svatko je poznavao svakoga. A o Njoj su govorili najčudnije priče. Između ostaloga, govorili su kako je već svi znaju, bila je ona ropkinja svoga tijela, Kraljica Noći.
Prostitutka.
Svake noći je šetala po tom malom trgu, nadajući se bar jednoj mušteriji. Vidjelo se da je bila izgladnjela, umorna i prepuna tuge.
Rijetko sam je viđala s nekime, uvijek je bila sama i vječito se šetala po tom trgu kad je pala večer.
Izgledalo je da joj posao loše ide.
A život još više.
Te noći, kad sam čekala svoj prijevoz, vidjela sam je prvi puta. I ono što sam vidjela u njenom pogledu previše me kosnulo da sam o tome još dugo vremena razmišljala.
Ljudi su pokraj nje prolazili kao da je nevidljivi kip, a kad bi je pogledali, to zapravo i nije bio pogled, već sijevanje očima, vidjelo se da im je krivo što su im oči uopće skretale prema tako niskom i odvratnom biću.
Nisu je pozdravljali,
nisu s njom razgovarali u lice.
Samo su pričali o njoj iza leđa.
Ta kako i ne bi! Bio je to najgori soj ljudske vrste, najniži način ljudskog postojanja i življenje. Ljudi su joj se bojali približiti u strahu da ih ne vidi netko s njom, prljavom prostitutkom.
Nikada nisam s njom razmijenila ni riječ.
Nisam ni trebala. Njen pogled mi je ispričao sve o njoj. Cijeli život, cijeli jedan roman, bez ijednog slovca izrečenog preko njenih suhih i promrzlih usana.
Vidjela sam kajanje u njenim očima, sramotu na usnama, tugu koje je obuzimalo cijelo njeno tijelo, i dušu koja je vapila za oprostom i milošću.
Znala sam da ne radi to iz zabave, iz želje za bogatstvom ili iz dosade.
Njene oči rekle su mi kako je pala, zaglibila u dubokom bunaru iz kojeg nikako da se uspne, nikako da pronađe onu svjetlost kad je skretala oči prema Gore.
Vidjevši sve to, obuzela me želja da joj poklonim svoj novi kaput, izvadim zadnjih dvadeset kuna iz džepa i tutnem u ruke, da je odvedem kući i da joj pružim Život.
Željela sam sve učiniti, sve kako nikad više ne bih morala sretati takve oči.
A onda se javio glas koji je dolazio iznutar mojeg Srca.
Ovo nije tvoja priča.
Ovo nije tvoja sudbina, tvoj put ni tvoja Osoba.
Ne, njoj ne možeš pomoći.
I da joj pokloniš kaput, ona bi ga odbila s ljutnjom u očima. Zar povrh svega, želi da je se smatra i sirotinjom?!
Da joj pokloniš tih dvadeset kuna, zar misliš da bi ih primila? Zar joj treba da se i prosjakinjom osjeća?!
Da je odvedeš kući, zar misliš da bi prihvatila? Pa nije ti ona odbačeni ljubimac kojeg tek tako možeš pokupiti s ceste, za Boga miloga!
Sve što bi ti učinila, Ona bi se osjećala još više povrijeđenom.
Ne, to je Njen put.
A Njene zvijezde nisu i tvoje zvijezde na Cesti Života.
Što god ti napravila, Ona nikada neće pronaći Svjetlo na kraju onog Bunara, ako se sama ne pokuša uspeti.
Znala sam da mi Srce govori istinu.
Sve što možemo učiniti za druge su mrvice koje dajemo prolazeći svoju osobnu Kalvariju. No, uplitati se u nečiju tuđu Kalvariju, nikada nije bila ljudska zadaća ni domet ljudskih mogućnosti.
A ja sam znala da moj kaput ni moji novci toj sirotoj ženi neće pomoći.
Jer, ona mora živjeti svoju Kalvariju, baš kao i ja svoju.
Kao mala, oduvijek sam željela biti netko velik, poput predsjednice, da ispravljam sve ljudske nedaće i brige.
No shvatila sam, da što god bila, i kakav god posao imala, moje mrvice će uvijek biti iste, ni veće ni manje, već uvijek onakve veličine kakve mi dopušta moj život i moje postojanje.
Pogledala sam je po zadnji puta. Uputila sam joj pogled mira i razumijevanja. Pogled koji suosjeća. Znam da ga je shvatila. I osjetila sam zahvalnost u njenim očima, a i toplinu koja je obuzela cijelo moje tijelo.
Upravo sam se osjećala poput predsjednice. Darovala sam najveću mrvicu koju sam mogla pružiti ovoj ženi.
Čak i kada su najmanje, vaše mrvice mogu biti najveće i najljepše. Nemojte to nikada zaboraviti! I dijelite ih gdje god uzmognete!
Voli vas sve vaša bllankk.
Post je objavljen 25.12.2006. u 23:11 sati.