Marketing
...
Ne smeta mi…
Iako mi smeta, ne smeta mi…znam da nemam pravo na to da mi može smetati…
I zato mi ne smeta.
Ono što je unutra davno je prestalo biti najvažnije…
Oduvijek sam bila osoba koja se loše osjeća kada joj bližnji nisu dobre volje…oduvijek sam pokušavala popraviti stvari…
Oduvijek sam željela razriješiti sve ono što je bilo i najmanje sumnjivo…
Ali ako si mi jednom stao na žulj, e onda sam opaka, da ga jebeš jesam…Dudek i Slavek, tj. Dudek jer mi je Slavek stao na žulj…
tj. nije meni Slavek toliko ni stao na žulj nego je Slavek jako komplicirana osoba s kojim su žuljevi nastali, a da ni ja sama ne znam zbog kojih su cipela tu…i žuljeve nikako riješiti…i Slavek je injorante prema meni, pa prema tome zašto i ja ne bi bila injorante prema Slaveku?
Uostalom, škorpion sam…a nama je osveta jaaaako jaaako slatka, za sada je ime Slavek jako izbjegavano u mom dnevnom vokabularu. Da.
Al nisam htjela pričati ni o žuljevima, ni o Dudeku, a bome ni o Slaveku…
Ni o tome kako je konačno i zadnja ocjena u imeniku zaključena…
Dada, Chanda službeno završila prvo polugodište s prosjekom 4.9 (spontani aplauz molim) *trup*…i upravo dolazim u napast da obrišem posljednju rečenicu jer ispadam tako narcisoidna i štreberski nastrojena da je to nešto strašno….ali NEĆU, pa nek se vidi raskoš.
U stvari ni sama ne znam o čemu sam željela večeras pisati…
Izgubila sam gušt, svašta me nešto stiskalo sa strane ovih tjedana pa sam se malčice uljenila….ali uostalom, svaki se put na nešto izvlačim pa danas neću. Nisam dugo pisala, da, pa šta?
Više se ne trudim biti zabavna, više se ne trudim pisati…izgubila sam nit, smisao, gušt…možda se jednom vrati…možda.
Sve je to relativo, i sve je to kemija.
Osim što sam njonjkava i danas, što mi je još? Ah da…
Njonjkava sam, i sva nikakva…
I mazila bi se, ali onda opet ispadam picojzlasto biće pa ću onda pregristi jezik…
Ma ko ga *ebe, da. Mazila bi se…i fali mi ono nešto, nešto uz sam život.
I jesam li spomenula da sam njonjkava?
I da, jesam li ikada pisala o Novigradskom proljeću?
Nisam.
Divno mjesto, i ovih me dana puca nostalgija za tim divnim mjestom, i divnim danima, i divnim ljudima i opet sam njonjkava…
Dakle, živjela sam tamo 3 godine po tjedan dana u osnovnoj školi… živjela, uživala, iživila se… upoznala sam tamo divne ljude, započela prekrasna prijateljstva, i eto čula neki dan kako jedna teta rekla da je Novigradsko proljeće ustvari jedna velika šansa za budućnost, samo je problem što mnogi tu šansu ne prepoznaju…
Pa ja onda malko zastala nad tim riječima, jesam li ja prepoznala svoju šansu…ne znam…
Što je pisac htio reći?
Pisac je htio pitati cijenjenu publiku sljedeće:
Imam li pravo da mi smeta?
Je li Slavek vrijedan truda ako žulj *ebeno boli?
Je li bed što sam njonjkava?
I jeste li Vi iskoristili svoju šansu?
Post je objavljen 20.12.2006. u 22:26 sati.