Marketing
Igre u pijesku
Kao mala oduvijek sam se voljela igrati u pijesku...
Naročito na onom morskom, kad je bilo ljeto, a moje ručice na nekoj muljevitoj plaži marljivo su gradile kule od dvoraca, životinjice i kolačiće.
Fascinirala su me ta mala zrnca koja su mi ulazila svugdje: u oči, usta, pod nokte, primila su se za svaki djelić gole kože.
Ali mene to uopće nije sprječavalo, čim su me više «ugrizala» i najedala ta mala zločesta zrnca, to sam ja više bila upornija.
E, nećete me otjerati dok ne sagradim svoj dvorac. Nećete!
*
A sada se opet kroz uspomene vraćam u svoje djetinjstvo. Eto je, vidim ju, onu malu djevojčicu kako brižno gadi svoj Dvorac.
Nekoliko metara dalje, moje oči gledaju nekog dječaka koji baš kao i ona djevojčica, marljivo se trudi nešto podići iz te gomile pijeska. Tik do njega kleči njegov otac, pomažući mu da sagradi To Svoje Nešto.
No, kao da ga nešto proganja u tom pijesku. Čelo mu se rosi, sunce ga prži, a zrnca ujedaju. Svako malo otrči do vode da ispere te «male gamadi» i opet se vraća svome sinu koji i dalje revno nešto gradi.
Naposljetku je čovjek odustao.
Koljena su ga boljela (naposljetku, nije on više tako mlad), sunce ga je spržilo, a i sav je uprljan od tog odvratnog pijeska.
S nestrpljenjem se diže i ostavlja sina. Nije on više za to, te ludorije i igrarije po pijesku, što li si je on uopće umislio?!
Tužno okrećem oči i vraćam se u Sadašnjost.
Kao da ga i danas vidim, tog nemirnog čovjeka koji je izgubio sve dječje nade, snove i onu dječju upornost.
Jesmo li i mi ponekad takvi? Sa svakim oštrijim kamenčićem na kojeg se nabodemo na Cesti Života, kao da nam korak postaje tromiji i umorniji.
Izgubivši one dječje oči i nadu da možemo ostvariti sve što dovoljno jako poželimo, gubimo se u vrtlogu života, besciljno tragajući za nečim lakšim i bržim za upotpunjavanje svojih snova.
Hm, kao da blješti reklama:
Najjeftinijim i najbržim mršavljenjem dođite do vitke linije! Kupite! Kupite! KUPITE!
Mnogo njih će kupiti. Kupit će baš sve. Samo da im nešto pomogne, da ih odvrati od onog Dvorca koji se još uvijek nalazi negdje u njihovim snovima. Začahuren i zarobljen u nečijoj glavi, taj Dvorac do posljednjeg trenutka čeka da ga vrijedne ruke pretoče u nešto više od sna.
I uzalud sve te reklame, blještavilo i luksuz, ako srce zna kojim bi putem trebalo poći do svojeg Dvorca. Nikada se taj put neće zametnuti ili zagubiti, samo treba imati dovoljno hrabrosti i strpljenja pronaći svoje Dječje oči i marljive ruke.
Kao mala oduvijek sam se voljela igrati u pijesku...
Graditi dvorce i uprljati se mukom svoga rada.
Nadam se da nitko od vas nikada neće prestati graditi svoj Dvorac, jedino što je važno u ovom Vrtlogu Života.
A sada idem, uzimam sve svoje kantice i lopatice, i oboružana krećem u nove graditeljske pothvate. Slobodno bi mi došla mala pomoć. Nije lako sagraditi kulu od pijeska, znate...
Post je objavljen 20.12.2006. u 21:17 sati.