Marketing
Come to decide that the things that I tried were in my life just to get high on…
Znate ona razdoblja u životu kada sve nekako nije u redu? Kada vlada zbrka oko vas, ali ta zbrka nije niti upola toliko velika koliko ona u vašoj glavi? Kada morate učiti za otprilike šest ispita, kada morate napisati četiri zadaće i tri referata i još pokoji seminar, a znate da nemate vremena?
E, baš o takvim razdobljima ja govorim.
Kada sam u takvoj situaciji, obično (kako bi rekla moja prijateljica, ujedno djeliteljica klupe te pukim slučajem Splićanka) ŠIZIM.
Osoba sam koja mora sve napraviti na vrijeme, u roku. Ne podnosim kada na sat dolazim nespremna. Nema to veze sa mojom željom za učenjem, marljivošću, itd. Jednostavno volim biti sigurna da se baš ništa loše neće dogoditi.
I ja stvarno nemam problema sa učenjem i sa zadaćama. Imam neki zadatak i, OK, ispunit ću ga.
Problem je u tome što često nemam dovoljno vremena. U takvim situacijama ostajem budna duže, dok ne pozavršavam sve što moram. I ne, drugi dan ne kukam kako se nisam naspavala, jednostavno mi to ne pada tako teško.
I tako, danas ja ulazim u autobus i srećem prijateljicu iz osnovne škole. Doista je nisam vidjela dugo vremena i bila sam stvarno sretna zbog susreta. Pošto mrzim razgovore tipa: 'Ima što novo?' ili 'Kojeg si zadnjeg zajedničkog prijatelja/poznanika vidio?' pitala sam je kako joj je u školi. Zakolutala je očima i rekla kako ima užasno puno za učiti. Da, stvarno puno, probudila se i deset i učila dva sata, sve do podneva, ti profesori stvarno nisu normalni.
I tada smo došli do točke kada sam se ja upitala jesam li normalna.
Kada ja kažem da stvarno imam za učiti to podrazumijeva dizanje u šest, pijenje kave i soka od naranče i mahnito učenje do podneva. Što znači – šest sati učenja.
Primjećujem da puno ljudi iz moga razreda čini isto kada smo stvarno u stisci. Također primjećujem da se nitko ne žali i nitko ne prevrće očima.
S druge strane, svaki put kada sretnem prijateljicu iz strukovne škole ona stalno kuka kako ima puno za učiti, kako su profesori nesnosni, a uči onoliko koliko ja učim kada imam stvarno lagan dan.
Znate one odrasle ljude, posebice žene, koje se u autobusu uvijek žale na to kako su umorne, kao imaju strašno puno posla i kako ovaj vikend moraju obrisati prašinu i oprati stakla u svojem stanu od 30-ak kvadrata?
E, baš o takvim ženama ja govorim.
I sve se više bojim da će se moja prijateljica, ona ista s kojom sam osam godina svakodnevno dijelila učionicu, sa kojom sam igrala gumi-gumi i hranila onog jadnog psića lutalicu pretvoriti u takvu ženu.
A ja ne želim da se to dogodi.
The more I see the less I know
The more I like to let it go -
--------------------------------------------------------------
Kada se nađem u situaciji s početka teksta, jedva čekam da sve to prođe, da ne moram raditi baš ništa, da jednostavno – završi.
A sada, kada je gotovo, pitam se kako uspijevam živjeti tako besposleno i samo tražim nešto što bih mogla obaviti.
I opet se pitam jesam li normalna ili je to jednostavno u čovjekovoj prirodi, ta nemogućnost da budemo savim zadovoljni i činjenica da nam uvijek treba još samo jedan komadićak kako bismo složili vlastitu slagalicu sreće.
Running through the field where all my tracks will be concealed and there's nowhere to go…
Fotografija: moumine
--------------------------------------------------------------
Apdejt:
Pošto je kraj polugodišta, a ja, naravno, više ništa ne učim, u školi se događaju zanimljive stvari.
Naslov: Danas na biologiji ili kako ntjerati čovjeka da ti zaključi 5.
-- sat --
Moooi čita Lebovu knjigu MUŠKARCI SU IZ BIRTIJE, ŽENE SU S PLACA, koja, usput rečeno, ima najšareniju naslovnicu koju je ikada vidjela, a i naslov bode u oči. Njene 'susjede' peslušavaju već dobro poznat repertoar s On-the-go liste Moooinog i-poda i, nakon što je Moooi opala sa stolca od smijeha, zajedno s njom se smiju opisu nekakvog štakora u kuhinji, i bježanju od njega, i količini prostota u opisu. Profesor ih šiba bijesnim pogledima dok zaključuje ocjene. Pregledava bilježnice.
-- minuta do zvona --
Profesor: Moooi, bilježnicu molim!
Moooi: (Koja inače prati na satu i zapisuje, ali na biologiji ne jer im profesor 'uvali' foliju na kojoj otprilike ima 1500 riječi, a profesor nikada ne ispituje po foliji, pa je Moooi ljenčina, a u bilježnici joj propuh. Ni glava nije daleko od tog opisa.) *donosi bilježnicu*
Profesor: *Lista* *otvara zadaću od prije dva mjeseca* Dakle *nakašlj* Moooi, reci ti meni u kojim organizmima se plazmodij razmnožava schizogonijom?
Moooi: *mrtva-hladna* Pojma nemam.
Profesor: A ti bi htjela peticu? Dat ću ti jedan.
Moooi: Samo dajte.
Profesor: *upisuje četvorku iz zalaganja.* Ti i tvoje društvance previše pričate.
Moooi: A znam. Ipak smo mi jezičari. Kao budućim lingvisticama to nam ne biste trebali zamjerati.
Profesor: Dakle dvije petice, dvije četvorke, zaključno četiri.
Moooi: OK.
Profesor: *upisuje pet.*
A ja se pravim da nisam vidjela.
Post je objavljen 18.12.2006. u 21:39 sati.