Zadnjih dana, zapravo točnije dva tjedna prije Božića, zbog neodgodivih poslovnih obveza dane provodim po lošim hotelskim sobama, sa užasnom lošom hotelskom hranom.
Daleko od interneta, daleko od dragih ljudi ( a najviše to osjetim noću kad se budim nekom neobičnom hladnom znoju i kad se hladan zrak uvuče ispod deke i dotakne usamljene usne).
I jednu večer su tako kitili hotel sa onim mašnama i crvenim kuglama. Sjedili smo u predvorju, jeli kikiriki i počeli se prisjećati svih Božića koje smo doživjeli.. Svašta se tu izvrtilo, svakakve priče… i na kraju večeri svatko je u hladnoću svoje sobe ušao sam, potpuno usamljen sa nekim čudnim osjećajem u grudima.
-Zar je i bitno, rekla je kolegica dok je otključavala vrata, to je ionako samo Božić, zapravo i više ne vjerujemo u sve to, to je sad samo jedno komercijalno isfurani blagdan u kojem svi samo ulazimo u minuse i pravimo se kako vjerujemo u neke stvari koje zapravo ne postoje..
****
Sjećate li se dana kad ste shvatili da Djed Božićnjak ne postoji?
Taj Božić je sve kao bumerang udarilo u moju naivno dječje srce.
Jedan hladni prosinački dan otkrila sam čitavu tajnu zlobnog univerzuma. Sjedeći sa starijom djecom u predškolskom odgoju nas desetak djece je shvatilo da vile nisu vile, da patuljci postoje samo u crtićima, da sveti Nikola je samo bradati starac iz priča i da Djed Mraz zapravo uopće ne postoji… Da je sve to jedna obična varka i sve ono u što sam vjerovala je u jednom trenu palo u vodu…
Taj dan smo baš putovali, kao i uvijek, na praznike kod moje bake. Pri samom ulasku u kuću počeo je pravi urnebes. Ja sam bijesno otrčala do sestrične i objasnila joj čitavu varku da bi zatim obje počele raditi pravi kaos, bilo je tu i vrištanja, durenja, bacanja stvari po podu, plakanja…
Onako nadurene i uplakanih obraza legle smo u krevet obivši ikakvu večeru, i kuća je poprimila neobično tihi i otužni miris.
Kako je kasnije baka voljela govoriti; bez vjere nema ničeg, bez vjere ništa ne vrijedi…
Čitavu noć nismo spavale. Bila je to hladna noć u Gorskom kotru sa puno snijega i hladnoće.. ali najveća je bila ona u našem krevetu i srcima..
/Mnogo kasnije razmišljala sam kako je to zapravo bio prvi korak k sazrijevanju. Ulaska u svijet „odraslih“. Kako odrastajući gubimo ne samo vjeru u možda nemoguće i bajkovite stvari; već zapravo gubimo vjeru u osnovne opipljive stvari.. Postajemo hladni i ogradimo se zidovima i odbijamo vjerovati u ljubav.. u dobrotu.. u osmijeh..u sreću…/
……
Izjutra me probudio neki čudan zvuk. I kao u magli dan danas se sjećam neopisive histerije; pokojnog djeda kako uzbuđeno otvara vrata, baku kako utrčava u sobu i diže pokrivače, djeda kako nešto nerazumljivo i glasno viče.. baku koja govori da moramo ići van, da je nešto vani, mene i sestričnu kako oblačimo uzbuđeno čizme i jaknu preko pidžame, srce kako glasno udara..
-Saonice, saonice, vikao je djed, vidi trag od saonica na snijegu!
I ja i sestrična kako istrčavamo uzbuđeno van, trčimo iza kuće i gledamo vidljivi trag od saonica koji dolaze točno do prozora.
-Djed Mraz, to je morao biti on, nema tko drugi, šapnula mi je sestrična.
-Nije istina, tko zna što je to, rekla sam nepokolebljivo i čvrsto.
-Tamo, tamo, vidi, vikao je djed i povukao nas.. Odjednom smo trčale za tragom od saonica od kuće do kuće, uzbuđeno vrištajući i skakući, jer je trag vodio od kuće do kuće i misteriozno nestajao.. Odjednom nismo se ni snašle, a susjedi su izlazili iz kuća i upućivali nas kamo da idemo i kuda da slijedimo trag.
Trčeći smo se sudarale, tražile daljnje tragove, objašnjavale susjedima gdje smo vidjele zadnji trag, ispitivale tko je što dobio za poklon..
-Tamo nema traga, rekla sam opet sumnjivo pokazujući kuću jednog susjeda.
-Ma znaš da njega neće posjetiti, on puno pije, povukla me je i šapnula mi sasvim tiho na uho da je nitko ne čuje.
Ubrzo smo utrčale mokre u kuću i vukle majku da ide vidjeti tragove i bez daha objašnjavale koga je djed Mraz posjetio, a koga nije i tiho objašnjavale zašto mislimo da nije, na što nas je majka kao majka odmah ukorila; zatim smo objašnjavale kako zadnji put vodi u šumu i da se više nismo dalje usudile ići, ali slijedeće godine ćemo biti pripravnije i biti budne i čekati ga sa lampama i slijediti da vidimo njegovo tajno skrovište....
Zatim smo satima otvarale skromne darove i kuća je bila puna smijeha, cike i veselja… Miris kolača, medenjaka i molitva naveče prije spavanja… I topli poljubac moje bake i pokojni djed kako nas pokriva… I kao i uvijek prije nego su se vrata zatvorila baka je zazvonila zvončićem i rekla:
-Jedan anđeo je noćas dobio krila……..
****
Puno godina kasnije se prepričavala zgoda i kako je djed čitavo jutro maskirao tragove da nas prevari i godinama kasnije to je bila zgoda koja će se uvijek prepričavati sa sjetom i osmjehom na licu…
I pitate li me jesam li kasnije kad sam saznala pravu istinu prestala vjerovati u Djeda Mraza i patuljke?
Da vam budem iskrena, dan danas dok pričam s nekim ljudima začudim se koliko malo vjere imaju u očite stvari. Nepovjerenje u jedno drugog, nepovjerenje u obične stvari, nepovjerenje u ono u što smo sigurni…
I shvatim kako zapravo Vjera kao takva – vjera u nešto više, u Boga, vjera u vile, vjera u patuljke, vjera u ljubav, vjera u prijateljstvo… dobrotu…anđele…. Je zapravo veoma subjektivna.
I shvatih da zapravo možda koliko vjerujemo otvaramo neke druge, neobičnije dimenzije ovog života i dopuštamo životu ono nemoguće…
Jer možda (ali samo možda) vjerujući zapravo život nam dopušta čuda i neobjašnjive događaje.
Jeste li primjetili da zatvarajući se i povećanjem sumnje prema nečemu te gubitku vjere zapravo to isto GUBIMO? Da je manja vjerojatnost da će se nešto dogoditi ako NE VJERUJEMO? Bilo li to vjerovanje u sebe, u neki događaj ili nešto treće… Napravo šanse da se to ostvari su jednake NULI.
I da zapravo samo srce puno vjere, puno nade, iščekivanja DOBIVA.
Da onda kad zaista, ali zaista vjerujemo da možda (ali samo jedno možda) se to i ostvari..?
Možda kad ne vjerujemo mijenjamo percepciju gledišta i zapravo nerealno gledamo na svijet i obrnuto?
Možda… Da, da možda….
Ali to me neće pokolebati da prestanem vjerovati.. u ljubav.. u dobrotu.. u naivnost…
I ove godine ću pogledati ispod bora. I znati ću da poklon nije donio bradati čiko, već da je netko stavio tamo da me usreći.
Zar to onda ne dođe na isto….?
I prije spavanja čuti ću zvonce… Moj anđeo je ove godine zaista zaslužio krila, čuvao me i moje drage ljude…
Dragi moji blogeri…. Za ovaj Božić želim Vam svima da pronađete u sebi svoju vjeru i da ljubite, grlite, volite…..
Život je prekratak da ne bi svaki dan rekli onome drugome koliko nam znači, koliko ga volimo….
Nisam stigla čitati vas, došla sam samo na vikend doma, opet jurim u neki hladni hotel… Ali za Božić odlazim na toplo mjesto puno ljubavi i vjere… Želim Vam svima toplinu doma.. I puno, puno vjere...
Ljubim vas svih, čuvajte mi se!
Post je objavljen 17.12.2006. u 22:31 sati.