Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/blini

Marketing

Luda žena na tavanu

Ja bih rado bila disciplinirana intelektualka koja svako toliko napiše tekst od opće važnosti za svekoliki ljudski rod i razmatra, recimo, nošenje feredže u školi, opću geopolitičku situaciju ili činjenicu da bi trebalo zabraniti emisije Red Carpet i Zvijezde Ekstra - ali ja to očito ne mogu. Vlastita me neuroza trajno osuđuje na neku vrstu autofikcije.

Naime, proživljavam egzistencijalnu krizu, meni bolje znanu pod stručnim nazivom Gdje si bio? (Nigdje.) Što si radio? (Ništa.). Istini za volju, ja manje-više i ne izlazim iz egzistencijalne krize otkako sam navršila 20, ali uvijek sam je proživljavala nekako na kapaljku, a sad se svakodnevno kupam u pjenušavoj kadi angsta i zaobilazim stabla kestena u širokom luku da me ne bi zadesila sudbina lika iz Mučnine.
Bauljam noću po stanu, prevrćem se u krevetu i razmišljam o tome kako egzistencija prethodi esenciji i kako je nevjerojatno što ja već 29 godina egzistiram, a od esencije još ni traga ni glasa. Gdje je ta moja esencija? Neka je đavo nosi.

1. Dio problema je što ja objektivno, ako računamo koliko je godina prošlo otkako sam se rodila, imam tih 29 godina, ali ih nipošto - usporedim li se s većinom individua svoje dobi - nemam u glavi. S tim da ne želim to reći na cool način, tipa "imam 50 godina, ali mlada sam duhom". Mislim, dapače, da se možda u psihološkom pogledu pretvaram u ćelavog starca s konjskim repom, koji misli da je cool jer nosi kožnu jaknu kupljenu na J. Joplininu koncertu.

2. Drugi dio problema jest peer pressure, kojem podliježe i najveći nekonformist, htio-ne htio. Recimo, prije godinu dana srela sam znanca iz osnovne i vodila s njim sljedeći razgovor:

ON: Hej, šta ima?
JA: Ništa.
ON: Jesi završila faks?
JA: Nisam.
ON: Zaposlila se?
JA: Nisam, radim ko free lancer.
ON: Rodila si?
JA: Nisam...
ON: Jesi se udala?
JA: Nisam...
ON: Jesi još doma, tu, u Sigetu?
JA: Jesam...*

(*Faks je u međuvremenu odrađen i nisam u Sigetu, pa čak ni u Hrvatskoj, ali poanta zapravo nije u tome.)

Mogu biti nekonformist koliko god hoću i misliti, eh, da, ali ja sam sebi ipak super zato što nisam dosadna matrona koja je otvorila salon sa zavjesama i izrodila petero djece - ali mislim da je svakom jasno da se čovjek nakon takvog razgovora bar donekle neminovno osjeća kao ispljuvak. Nikad sigurno neću biti konformist u smislu da će mi životni cilj biti da kupim Louis Vuitton torbicu ili da ću, sačuvajbože, ikad preko usta prevaliti riječi ''moj suprug'', ali nisam ni toliki nekonformist da bih se osjećala sasvim ugodno dok mi se znanci na cesti čude što nisam odradila odrastanje koje su oni odradili ili dok sjedim na svadbama okružena parovima koji komentiraju dječju kakicu i stambene kredite, a ja samo čekam da mi hrana koju sam stavila u usta počne curiti niz bradu i da mi je neka od vršnjakinja za stolom brižno obriše salvetom.

3. Dok su drugi dizali kredite za stan, dečko i ja smo sa stropa skidali luster s ciljem da u njega ubacujemo papirnate kuglice i tako u (unajmljenom) dnevnom boravku igramo košarku.

4. Dok su drugi stažirali u važnim tvrtkama, mi smo rješavali enigme u igrici The Neverhood.

5. Ne posjedujem ništa - ako izuzmemo knjige, odjeću koju nosim i DVD-e. Ja sam poput dječaka iz Biga i ne želim biti direktor kompanije, nego želim svirati nogama po klaviru. Ili sam lik iz Draga, smanjio sam djecu, pa se jedva probijam kroz životnu travuljagu u vlastitom vrtu, u kojoj su oni koji su odrasli i koji oduvijek znaju kamo žele stići - davno utabali svoju stazu.

5. Ja bih još čitala romane s nogama u zraku, putovala, zajebavala se i općenito živjela (iako ne i umrla) ko, recimo, Rimbaud. Još ne želim stalan posao, supruga ili djecu. Ali ne želim biti ni otužni ćelavi starac s konjskim repom. Ili neka od onih baba što u poznim godinama skaču u disku.

6. Možebitno sam djelomično rješenje (i opravdanje za svoje bauljanje) pronašla čitajući Statusnu tjeskobu Alaina de Bottona. Naime, Alain veli da su se u 19. stoljeću pojavili ljudi koji su nosili jednostavnu odjeću, živjeli u jeftinijim dijelovima grada, puno čitali, bili sjetnog raspoloženja, privrženi umjetnosti više negoli poslovnom životu ili materijalnom uspjehu i koji su vodili nekonvencionalan spolni život (a žene iz te skupine često su imale i kratku kosu). Takvi su se ljudi nazvali boemima i njima se opraštala opća neuklopljenost u društvo. Budući da ispunjavam sve uvjete za članstvo (ako izuzmemo nekonvencionalan spolni život - valijant frizuru mogu skratiti ako treba), ja sam, molim lijepo, odlučila da ću se također, kad opet sretnem nekog znanca biznismena - unatoč činjenici da su mi taj koncept i naziv oduvijek lagano išli na jetra - lijepo prozvati boemom.

PS. Sad htjedoh negdje napisati komentar, ali od registracije štanga. Nick mi je drukčiji od korisničkog imena. Ima li to veze s tim? Ima li još tko takav problem?

Post je objavljen 17.12.2006. u 18:14 sati.