Marketing
Kako je Mesić švercao oružje za Irak i SRJ
EKSKLUZIVNO:
45 lines prvi objavljuje svjedočenje Marina Tomulića, bivšeg ovlaštenog nabavljača oružja za HV, suosnivača HND-a, predsjednika uprave PIK Vrbovca, 100-dnevnog pritvorenika, te podnosioca tužbe protiv Marka Nikolića, Hrvoja Petrača i Stjepana Mesića u Francuskoj, o sudjelovanju sadašnjeg hrvatskog predsjednika u švercu oružja za Irak i SRJ.
Poštovani gospodine Peratoviću,
budući da su mediji u Hrvatskoj sukladno dogovoru Predsjednika, Vlade i «oporbe» odlučili uskratiti Hrvatskoj javnosti iznašanje istine o Domovinskom ratu, odlučio sam Vama povjeriti tu opasnu misiju.
Međunarodni skandal koji je izazvalo emitiranje video snimke Mesićevog govora u Australiji 1992. godine te njegov govor 15. prosinca 2006. na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu podsjetili su me na razgovor s Josipom MANOLIĆEM par dana poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje TUĐMANA.
Molio sam ga da mi priča o događajima iz osamdesetih godina koji su uvjetovali višestranačje, stvaranje HDZ-a te emancipaciju Hrvatske. Iz tog razgovora posebno bih izdvojio nekoliko rečenica koje danas poprimaju povijesno značenje:
..........kada smo stvorili organizaciju i infrastrukturu buduće vlasti, tražili smo osobu koja bi bila pogodna predstavljati nas na budućim prvim višestranačkim izborima. Mislim da nam je upravo Josip BOLJKOVAC predložio Franju TUĐMANA. Hvalio je njegovu odlučnost, drskost te dobre odnose s emigracijom. Složili smo se s Boljkovcem te je on otišao u Nazorovu razgovarati s Tuđmanom koji je ponudu odbio. Prihvatio je tek na trećem sastanku ............... Rastali smo se s TUĐMANOM 1994. godine zato jer nije sprovodio zacrtanu politiku!!!!!
Nakon izbora 1999./2000. te «tajnog» državnog udara ( u kojem sam odbio sudjelovati te sam 18. travnja završio u zatvoru u Rijeci ) Stjepan MESIĆ je preuzeo u svoje ruke vođenje zacrtane politike.
Milijarde dolara hrvatske dijaspore te njena izravna i neophodna uloga u Domovinskom ratu su fama i najobičnija manipulacija! Radi se o nekih par stotina milijuna dolara koji su potrošeni na putovanja i troškove Mesića, Šeksa..... i ostalih a tek je jedan manji dio završio na «tajnim» računima i opet nestao. Samo u prvoj godini rata, Hrvatska je bila sposobna sama financirati nabavu naoružanja u vrijednosti od 2 milijarde dolara!!!
Što se tiče sudjelovanja dijaspore u hrvatskoj vojsci, radi se o par stotina ljudi kojima su na čelo postavili kriminalce poput TUTE NALETILIĆA, OREŠKOVIĆA .... čiji je zadatak bio sprovađati zacrtanu politiku odnosno likvidaciju civilnog stanovništva srpske nacionalnosti ili muslimanske vjeroispovjedi. Cilj je zacrtane politike bio suprostaviti se MILOŠEVIĆU i u isto vrijeme kriminalizacijom Hrvata spriječiti raspad JUGOSLAVIJE!!
Putovanja MESIĆA i ostalih sprovoditelja zacrtane politike po svijetu i njihovi fašistički nadahnuti govori su zapravo sve nas u dijaspori zbunjivali i zabrinjavali. Nakon smrti Maksa LUBURIĆA izumrle su i sve, već onda krajnje marginalne, ustaške organizacije, a držali su ih na prividnom životu udbaški provokatori sukladno zacrtanoj politici. Upravo su njima bili namijenjeni Mesićevi vatreni govori a ne Hrvatima dijaspore koji su već generacijama integrirani unutar demokratskih društava zemalja u kojima su tražili spas pred komunističkim terorom.
Razumljiva je dakle izjava SAB-a Hrvatske da se MESIĆ njima ne treba ispričavati.
Od 1992. do 1999. u Hrvatskoj su se sprovađale dvije politike – zacrtana politika i politika Predsjednika TUĐMANA! Radilo se zapravo o borbi dviju politika.
Osobno sam sudjelovao u četiri ključna povijesna događaja tijekom kojih sam konstatirao da Predsjednik Tuđman nije bio upućen ili nije mogao utjecati na zbivanja na terenu.
1. Obavijestio sam ga o Ahmićima, organizirao sastanak u Zagrebu s četiri predsjednika općina Srednje Bosne i spriječio Bobanov plan predaje Srednje Bosne Srbima.
Sukladno mom prijedlogu, Predsjednik je poslao generala Antu ROSU u BiH u cilju zaustavljanja rata između Bošnjaka i Hrvata.
2. Obavijestio sam ga o skorom padu Bihaća i sukladno njegovoj naredbi organizirao snabdijevanje oružjem snage generala DUDAKOVIĆA.
3. Kod mene je dogovoren, mimo znanja Gojka ŠUŠKA , sastanak američkih predstavnika i Predsjednika TUĐMANA koji je predhodio mirovnim sporazumima.
4. Nekoliko tjedana prije početka drugog rata u IRAKU ( 2003. godine ) telefonski me je kontaktirao u Parizu prijatelj, i bivši kolega, visoki funkcioner MUP-a, odnosno obavještajne službe, jedne europske zemlje. Sastali smo se sutradan u Ženevi. Tema razgovora je bio neizbježiv rat u IRAKU. Pitao me je da li imam saznanja o određenoj operaciji prijevoza oružja iz SRBIJE u IRAK , i to 1992. godine. Na moj negativni odgovor opisao mi je tijek čitave te operacije:
1992. iz SUHE REKE preko MOSTARA i kontejnerske luke u RIJECI prebačena je velika količina raketnih sustava, s biološkim i kemijskim glavama, u IRAK.
Američka CIA je nedavno razotkrila čitavu operaciju i već je razgovarala sa srpskom Vladom koja je pristala javno priznati odgovornost MILOŠEVIĆA u toj aferi.
Uskoro će, rekao mi je bivši kolega, o tome razgovarati i s Predsjednikom Stjepanom MESIĆEM.
Pouzdano znamo da predsjednik BUSH ima namjeru 17.03.2003. javno iznijeti dokaz da IRAK posjeduje naoružanje za masovno uništenje.
Učinite nam uslugu i obavjestite Predsjednika MESIĆA da o njemu ovisi rat ili mir u IRAKU.
Poručite mu da smo u tijeku te operacije od samog početka kao i njegove uloge!
Bio sam u velikoj dilemi. Kao svakog Hrvata brinula me je najviše sudbina moje domovine... Koje li sramote za sve nas. Stjepan MESIĆ u ortaštvu s zločincem MILOŠEVIĆEM, najvećim neprijateljem Hrvatske, naoružava zločinca Sadama HUSSEINA dok je u isto vrijeme Hrvatska dnevno bombardirana a stotine tisuća izbjeglica iz Hrvatske i BiH traže spas u bijegu na zapad!!!
Istu sam večer nazvao, sada bivšeg, Mesićevog prijatelja Dragu FRANČIŠKOVIĆA koji je odmah otišao na Pantovčak i osobno prenio poruku Predsjedniku Mesiću.
Već sutradan je u rano jutro u RIJEKU otišla ekipa iz MORH-a predvođena brigadirom Darijom MATIKOM pomoćnikom načelnika vojne obavještajne službe Gordana ČAČIĆA. Izuzeli su svu kompromitirajuću dokumentaciju i obavili razgovore sa svim osobama koje su sudjelovale u logistici preuzimanja i ukrcaja spornih raketnih sustava. Uništili su sve dokaze o upletenosti MESIĆA i MILOŠEVIĆA u isporuci oružja IRAKU!
Predsjednik MESIĆ je tako izbjegao suradnju s Amerikancima koji su započeli rat u IRAKU bez dokaza da Sadam HUSSEIN posjeduje oružje za masovno uništenje.
Bivši kolega mi je povjerio da je MESIĆ osobno rukovodio tom operacijom u dogovoru s vlastima u Srbiji , Crnoj Gori i libijskim vođom KHADAFIJEM.
Danas, razmišljajući o tim događajima žao mi je što sam donio tu odluku. Htio sam spasiti ugled Hrvatske i samim time spriječiti rat i nevine žrtve u IRAKU. Ne samo da nisam u tome uspio, već sam pomogao MESIĆU da i dalje nastavi svoje zločinačke aktivnosti na štetu Hrvatske....Osjećam se izravno odgovoran što moji sugrađani, iako nisu upućeni u taj događaj, već godinama trpe segregaciju i prezir određenih europskih Vlada koje su u sve upućene već više godina.
Sa sigurnošću mogu ustvrditi da pokojni predsjednik Republike Hrvatske Franjo TUĐMAN ne samo da nije sudjelovao u tim događajima već da nikada o njima nije bio ni obaviješten.
Iako sam ja tih godina bio redovito i precizno obavještavan o svim prijevozima naoružanja u regiji i o pozicijama neprijateljskih jedinica, o tom transportu nisam bio upozoren.
Prva značajnija pošiljka naoružanja koja je prihvaćena u Kopru par dana poslije pada Vukovara, bila je u zakašnjenju upravo radi zabrane Predsjednika koji je do zadnjeg trenutka vjerovao u mirno rješenje. Brod koji je prevažao pošiljku bio je prisiljen, čekajući odobrenje Predsjednika, kružiti tjednima u Mediteranu! On je bio načelno dozvolio nabavu, ali je zeleno svjetlo došlo tek nakon pada Vukovara.
On je inzistirao isto tako i na vrsti naoružanja. Odobrio je isključivo obrambeno naoružanje kojeg domet ne ugrožava susjedne zemlje. Mi smo bili u mogućnosti uvesti najmodernije vojne zrakoplove, helikoptere, artiljeriju i raketne sustave srednjeg dometa. Predsjednik se je redovito suprostavljo svim sugestijama te vrste svojih savjetnika.
1994. Predsjednik je odobrio pregovore o sustavu S 300 budući da se je radilo o obrambenom naoružanju namijenjenom presretanju i uništenju lansiranih neprijateljskih raketa. Hrvatskim građanima je nepoznata činjenica da su Srbi u «krajini» raspolagali mobilnim ( vlak ) raketnim sustavima srednjeg dometa koji su bili sposobni razoriti sve gradove u Hrvatskoj u slučaju oslobodilačke ofenzive hrvatske vojske. Otežavajuća činjenica je bila i ta što su pobunjeni Srbi u opsluživanju tog sustava imali izravnu pomoć pripadnika UNPROFOR-a jedne europske zemlje.
Predsjednik TUĐMAN dakle nije bio upoznat s protudržavnim radnjama predsjednika Sabora Stjepana MESIĆA!
Prijevoz pošiljke te vrste mogao je organizirati samo jedan čovjek - Josip PERKOVIĆ i to u suradnji s određenim osobama iz MORH-a i MUP-a te lučkih i gradskih vlasti grada Rijeke!
U svjetlu ovih događaja, uvjeren sam da će svima nama biti lakše prepoznati osobe odgovorne za organiziranje ciljanih zločina protiv civilnog pučanstva tijekom Domovinskog rata. Zločina koji Hrvatsku pretvaraju u genocidnu zemlju a stotine tisuća branitelja u ratne zločince.
Kada sam početkom 2000. godine bio u pritvoru u RIJECI, posredstvom jednog zatvorenika osuđenog na 7 godina zatvora za šverc drogom, a kome je branitelj bio Mesićev prijatelj Silvije DEGEN (koji je naveden u kaznenoj prijavi, koju sam podnesao u Francuskoj, kao sudionik zločinačke organizacije), zatražio je sastanak sa mnom Ferdinand JUKIĆ kojega tada nisam poznavao.
Isti zatvorenik mi je povjerio da će moj slučaj biti uskoro riješen!
Došao mi je u posjetu tjedan dana kasnije, a imali smo izvanrednu čast neograničeno razgovarati u posebnoj prostoriji zatvora bez prisustva stražara! Rekao mi je da dolazi u ime Predsjednika MESIĆA te da me mole za pomoć u organizaciji naoružavanja Srbije i Crne Gore kojih su rezerve u municiji i naoružanju, nakon vojne intervencije Amerikanaca, opasno niske. MESIĆ se je obvezao opskrbiti ih s repromaterijalom neophodnim za proizvodnju municije, raketa i mina. Prva pošiljka bi predstavljala vrijednost od 10.000.000 USD.
Pošto je Jugoslavija bila pod embargom, obratili su se meni.
U situaciji u kojoj sam se nalazio nisam mogao odbiti. Rekao sam mom sinu da obavi s njima sastanak i preuzme specificiranu narudžbu.
Sastanak je održan u Buzinu. Uz Ferdinanda JUKIĆA bili su prisutni dva muškarca koji su se predstavili kao bivši djelatnici MUP-a. Jedan od njh je imao srpski naglasak.
Nakon razmišljanja, imajući na umu sve hrvatske žrtve Domovinskog rata i sva zla koja su nam uzrokovali Srbi i Crnogorci, uzimajući u obzir da je moj sin za vrijeme Domovinskog rata bio branitelj, na kraju sam odlučio ne surađivati u tom nemoralnom poslu i odbiti suradnju s Ferdinandom JUKIĆEM i Stjepanom MESIĆEM iako su mi bili obećali puštanje iz zatvora u slučaju suradnje.
Dva mjeseca kasnije doznao sam da su Ferdinand JUKIĆ i Stjepan MESIĆ usprkos mom odbijanju suradnje ipak uspjeli obaviti taj posao.
U Parizu 16/12/06.
Marin TOMULIĆ
P.S.
8. prosinca 2006. moj odvjetnik Ivan Jurašinović podnio je u moje ime prijavu ICTY–TPI –u u Den Haag-u protiv Stjepana MESIĆA, Josipa PERKOVIĆA i drugih za lažno svjedočenje i ratne zločine počinjene za vrijeme domovinskog rata.
budući da su mediji u Hrvatskoj sukladno dogovoru Predsjednika, Vlade i «oporbe» odlučili uskratiti Hrvatskoj javnosti iznašanje istine o Domovinskom ratu, odlučio sam Vama povjeriti tu opasnu misiju.
Međunarodni skandal koji je izazvalo emitiranje video snimke Mesićevog govora u Australiji 1992. godine te njegov govor 15. prosinca 2006. na Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu podsjetili su me na razgovor s Josipom MANOLIĆEM par dana poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje TUĐMANA.
Molio sam ga da mi priča o događajima iz osamdesetih godina koji su uvjetovali višestranačje, stvaranje HDZ-a te emancipaciju Hrvatske. Iz tog razgovora posebno bih izdvojio nekoliko rečenica koje danas poprimaju povijesno značenje:
..........kada smo stvorili organizaciju i infrastrukturu buduće vlasti, tražili smo osobu koja bi bila pogodna predstavljati nas na budućim prvim višestranačkim izborima. Mislim da nam je upravo Josip BOLJKOVAC predložio Franju TUĐMANA. Hvalio je njegovu odlučnost, drskost te dobre odnose s emigracijom. Složili smo se s Boljkovcem te je on otišao u Nazorovu razgovarati s Tuđmanom koji je ponudu odbio. Prihvatio je tek na trećem sastanku ............... Rastali smo se s TUĐMANOM 1994. godine zato jer nije sprovodio zacrtanu politiku!!!!!
Nakon izbora 1999./2000. te «tajnog» državnog udara ( u kojem sam odbio sudjelovati te sam 18. travnja završio u zatvoru u Rijeci ) Stjepan MESIĆ je preuzeo u svoje ruke vođenje zacrtane politike.
Milijarde dolara hrvatske dijaspore te njena izravna i neophodna uloga u Domovinskom ratu su fama i najobičnija manipulacija! Radi se o nekih par stotina milijuna dolara koji su potrošeni na putovanja i troškove Mesića, Šeksa..... i ostalih a tek je jedan manji dio završio na «tajnim» računima i opet nestao. Samo u prvoj godini rata, Hrvatska je bila sposobna sama financirati nabavu naoružanja u vrijednosti od 2 milijarde dolara!!!
Što se tiče sudjelovanja dijaspore u hrvatskoj vojsci, radi se o par stotina ljudi kojima su na čelo postavili kriminalce poput TUTE NALETILIĆA, OREŠKOVIĆA .... čiji je zadatak bio sprovađati zacrtanu politiku odnosno likvidaciju civilnog stanovništva srpske nacionalnosti ili muslimanske vjeroispovjedi. Cilj je zacrtane politike bio suprostaviti se MILOŠEVIĆU i u isto vrijeme kriminalizacijom Hrvata spriječiti raspad JUGOSLAVIJE!!
Putovanja MESIĆA i ostalih sprovoditelja zacrtane politike po svijetu i njihovi fašistički nadahnuti govori su zapravo sve nas u dijaspori zbunjivali i zabrinjavali. Nakon smrti Maksa LUBURIĆA izumrle su i sve, već onda krajnje marginalne, ustaške organizacije, a držali su ih na prividnom životu udbaški provokatori sukladno zacrtanoj politici. Upravo su njima bili namijenjeni Mesićevi vatreni govori a ne Hrvatima dijaspore koji su već generacijama integrirani unutar demokratskih društava zemalja u kojima su tražili spas pred komunističkim terorom.
Razumljiva je dakle izjava SAB-a Hrvatske da se MESIĆ njima ne treba ispričavati.
Od 1992. do 1999. u Hrvatskoj su se sprovađale dvije politike – zacrtana politika i politika Predsjednika TUĐMANA! Radilo se zapravo o borbi dviju politika.
Osobno sam sudjelovao u četiri ključna povijesna događaja tijekom kojih sam konstatirao da Predsjednik Tuđman nije bio upućen ili nije mogao utjecati na zbivanja na terenu.
1. Obavijestio sam ga o Ahmićima, organizirao sastanak u Zagrebu s četiri predsjednika općina Srednje Bosne i spriječio Bobanov plan predaje Srednje Bosne Srbima.
Sukladno mom prijedlogu, Predsjednik je poslao generala Antu ROSU u BiH u cilju zaustavljanja rata između Bošnjaka i Hrvata.
2. Obavijestio sam ga o skorom padu Bihaća i sukladno njegovoj naredbi organizirao snabdijevanje oružjem snage generala DUDAKOVIĆA.
3. Kod mene je dogovoren, mimo znanja Gojka ŠUŠKA , sastanak američkih predstavnika i Predsjednika TUĐMANA koji je predhodio mirovnim sporazumima.
4. Nekoliko tjedana prije početka drugog rata u IRAKU ( 2003. godine ) telefonski me je kontaktirao u Parizu prijatelj, i bivši kolega, visoki funkcioner MUP-a, odnosno obavještajne službe, jedne europske zemlje. Sastali smo se sutradan u Ženevi. Tema razgovora je bio neizbježiv rat u IRAKU. Pitao me je da li imam saznanja o određenoj operaciji prijevoza oružja iz SRBIJE u IRAK , i to 1992. godine. Na moj negativni odgovor opisao mi je tijek čitave te operacije:
1992. iz SUHE REKE preko MOSTARA i kontejnerske luke u RIJECI prebačena je velika količina raketnih sustava, s biološkim i kemijskim glavama, u IRAK.
Američka CIA je nedavno razotkrila čitavu operaciju i već je razgovarala sa srpskom Vladom koja je pristala javno priznati odgovornost MILOŠEVIĆA u toj aferi.
Uskoro će, rekao mi je bivši kolega, o tome razgovarati i s Predsjednikom Stjepanom MESIĆEM.
Pouzdano znamo da predsjednik BUSH ima namjeru 17.03.2003. javno iznijeti dokaz da IRAK posjeduje naoružanje za masovno uništenje.
Učinite nam uslugu i obavjestite Predsjednika MESIĆA da o njemu ovisi rat ili mir u IRAKU.
Poručite mu da smo u tijeku te operacije od samog početka kao i njegove uloge!
Bio sam u velikoj dilemi. Kao svakog Hrvata brinula me je najviše sudbina moje domovine... Koje li sramote za sve nas. Stjepan MESIĆ u ortaštvu s zločincem MILOŠEVIĆEM, najvećim neprijateljem Hrvatske, naoružava zločinca Sadama HUSSEINA dok je u isto vrijeme Hrvatska dnevno bombardirana a stotine tisuća izbjeglica iz Hrvatske i BiH traže spas u bijegu na zapad!!!
Istu sam večer nazvao, sada bivšeg, Mesićevog prijatelja Dragu FRANČIŠKOVIĆA koji je odmah otišao na Pantovčak i osobno prenio poruku Predsjedniku Mesiću.
Već sutradan je u rano jutro u RIJEKU otišla ekipa iz MORH-a predvođena brigadirom Darijom MATIKOM pomoćnikom načelnika vojne obavještajne službe Gordana ČAČIĆA. Izuzeli su svu kompromitirajuću dokumentaciju i obavili razgovore sa svim osobama koje su sudjelovale u logistici preuzimanja i ukrcaja spornih raketnih sustava. Uništili su sve dokaze o upletenosti MESIĆA i MILOŠEVIĆA u isporuci oružja IRAKU!
Predsjednik MESIĆ je tako izbjegao suradnju s Amerikancima koji su započeli rat u IRAKU bez dokaza da Sadam HUSSEIN posjeduje oružje za masovno uništenje.
Bivši kolega mi je povjerio da je MESIĆ osobno rukovodio tom operacijom u dogovoru s vlastima u Srbiji , Crnoj Gori i libijskim vođom KHADAFIJEM.
Danas, razmišljajući o tim događajima žao mi je što sam donio tu odluku. Htio sam spasiti ugled Hrvatske i samim time spriječiti rat i nevine žrtve u IRAKU. Ne samo da nisam u tome uspio, već sam pomogao MESIĆU da i dalje nastavi svoje zločinačke aktivnosti na štetu Hrvatske....Osjećam se izravno odgovoran što moji sugrađani, iako nisu upućeni u taj događaj, već godinama trpe segregaciju i prezir određenih europskih Vlada koje su u sve upućene već više godina.
Sa sigurnošću mogu ustvrditi da pokojni predsjednik Republike Hrvatske Franjo TUĐMAN ne samo da nije sudjelovao u tim događajima već da nikada o njima nije bio ni obaviješten.
Iako sam ja tih godina bio redovito i precizno obavještavan o svim prijevozima naoružanja u regiji i o pozicijama neprijateljskih jedinica, o tom transportu nisam bio upozoren.
Prva značajnija pošiljka naoružanja koja je prihvaćena u Kopru par dana poslije pada Vukovara, bila je u zakašnjenju upravo radi zabrane Predsjednika koji je do zadnjeg trenutka vjerovao u mirno rješenje. Brod koji je prevažao pošiljku bio je prisiljen, čekajući odobrenje Predsjednika, kružiti tjednima u Mediteranu! On je bio načelno dozvolio nabavu, ali je zeleno svjetlo došlo tek nakon pada Vukovara.
On je inzistirao isto tako i na vrsti naoružanja. Odobrio je isključivo obrambeno naoružanje kojeg domet ne ugrožava susjedne zemlje. Mi smo bili u mogućnosti uvesti najmodernije vojne zrakoplove, helikoptere, artiljeriju i raketne sustave srednjeg dometa. Predsjednik se je redovito suprostavljo svim sugestijama te vrste svojih savjetnika.
1994. Predsjednik je odobrio pregovore o sustavu S 300 budući da se je radilo o obrambenom naoružanju namijenjenom presretanju i uništenju lansiranih neprijateljskih raketa. Hrvatskim građanima je nepoznata činjenica da su Srbi u «krajini» raspolagali mobilnim ( vlak ) raketnim sustavima srednjeg dometa koji su bili sposobni razoriti sve gradove u Hrvatskoj u slučaju oslobodilačke ofenzive hrvatske vojske. Otežavajuća činjenica je bila i ta što su pobunjeni Srbi u opsluživanju tog sustava imali izravnu pomoć pripadnika UNPROFOR-a jedne europske zemlje.
Predsjednik TUĐMAN dakle nije bio upoznat s protudržavnim radnjama predsjednika Sabora Stjepana MESIĆA!
Prijevoz pošiljke te vrste mogao je organizirati samo jedan čovjek - Josip PERKOVIĆ i to u suradnji s određenim osobama iz MORH-a i MUP-a te lučkih i gradskih vlasti grada Rijeke!
U svjetlu ovih događaja, uvjeren sam da će svima nama biti lakše prepoznati osobe odgovorne za organiziranje ciljanih zločina protiv civilnog pučanstva tijekom Domovinskog rata. Zločina koji Hrvatsku pretvaraju u genocidnu zemlju a stotine tisuća branitelja u ratne zločince.
Kada sam početkom 2000. godine bio u pritvoru u RIJECI, posredstvom jednog zatvorenika osuđenog na 7 godina zatvora za šverc drogom, a kome je branitelj bio Mesićev prijatelj Silvije DEGEN (koji je naveden u kaznenoj prijavi, koju sam podnesao u Francuskoj, kao sudionik zločinačke organizacije), zatražio je sastanak sa mnom Ferdinand JUKIĆ kojega tada nisam poznavao.
Isti zatvorenik mi je povjerio da će moj slučaj biti uskoro riješen!
Došao mi je u posjetu tjedan dana kasnije, a imali smo izvanrednu čast neograničeno razgovarati u posebnoj prostoriji zatvora bez prisustva stražara! Rekao mi je da dolazi u ime Predsjednika MESIĆA te da me mole za pomoć u organizaciji naoružavanja Srbije i Crne Gore kojih su rezerve u municiji i naoružanju, nakon vojne intervencije Amerikanaca, opasno niske. MESIĆ se je obvezao opskrbiti ih s repromaterijalom neophodnim za proizvodnju municije, raketa i mina. Prva pošiljka bi predstavljala vrijednost od 10.000.000 USD.
Pošto je Jugoslavija bila pod embargom, obratili su se meni.
U situaciji u kojoj sam se nalazio nisam mogao odbiti. Rekao sam mom sinu da obavi s njima sastanak i preuzme specificiranu narudžbu.
Sastanak je održan u Buzinu. Uz Ferdinanda JUKIĆA bili su prisutni dva muškarca koji su se predstavili kao bivši djelatnici MUP-a. Jedan od njh je imao srpski naglasak.
Nakon razmišljanja, imajući na umu sve hrvatske žrtve Domovinskog rata i sva zla koja su nam uzrokovali Srbi i Crnogorci, uzimajući u obzir da je moj sin za vrijeme Domovinskog rata bio branitelj, na kraju sam odlučio ne surađivati u tom nemoralnom poslu i odbiti suradnju s Ferdinandom JUKIĆEM i Stjepanom MESIĆEM iako su mi bili obećali puštanje iz zatvora u slučaju suradnje.
Dva mjeseca kasnije doznao sam da su Ferdinand JUKIĆ i Stjepan MESIĆ usprkos mom odbijanju suradnje ipak uspjeli obaviti taj posao.
U Parizu 16/12/06.
Marin TOMULIĆ
P.S.
8. prosinca 2006. moj odvjetnik Ivan Jurašinović podnio je u moje ime prijavu ICTY–TPI –u u Den Haag-u protiv Stjepana MESIĆA, Josipa PERKOVIĆA i drugih za lažno svjedočenje i ratne zločine počinjene za vrijeme domovinskog rata.
Post je objavljen 16.12.2006. u 19:06 sati.