"Crtice iz studentskog života" plitke su i pitke pričice koje čine prikaz života u Pustoj Zemlji iz perspektive studentice. Ovo je prva "crtica";
„Nakon dezinfekcije kastraciju izvodimo podužnim rezom iznad svakog testisa, sa pokrivenom tunikom. Kroz ranu istisnemo testis i rotiramo ga za 180 stupnjeva. U dječaka težine od 40 do 50 kg zatim emaskulatorom tipa Verböczy prerežemo funikulus, a u dječaka težih od 50 kg obavezno postavljamo na funikulus ligaturu. Nakon završenog zahvata kastracionu ranu zaprašimo antibiotskim prahom.
Kastracija starijih dječaka složeniji je zahvat zbog opasnosti od infekcije. Izvodimo je u općoj anesteziji, dajemo, primjerice ketamin u kombinaciji sa ksilazinom... „- riječi stare profesorice Oštrokondžić su odzvanjale prostorijom i gubile se negdje između sna i jave, baš kao i moja prisutnost na predavanju dok se trudila glavu držati uspravno i djelovati budno.
Sjetila sam se jednog malog plavookog iz svoje stare ulice, zajedno smo pohađali posljednje razrede mješovite osnovne škole, držali se za ruke i potajno ljubili jezicima, a jednom me čak i uhvatio za dupe. Negdje pred kraj osmog razreda Preventivni Doktori su ga morali kastrirati jer je u genomu imao taj famozni nasilnički gen.
„Hm, tko zna kakav bi bio kao pravi muškarac...“- pomislila sam- „No, ipak, što je jedna djetinja ljubav u odnosu na mir u svijetu...?“
„Kolege, na idućem seminaru želim s vama raspraviti o etičkoj opravdanosti kastracije dječaka koji imaju genetičke predispozicije za rizično ponašanje. Želim da mi svatko od vas iznese mišljenje o tome koliko testosteron može utjecati na manifestaciju devijantnog ponašanja! Molim vas da se pripremite!“ – probudila me mršava zubata starica iz sanjarenja o zločestom plavookom koji mi iza škole nespretno uvaljuje jezik u usnu šupljinu.
Izašli smo iz predavaonice na prostrani mramorni hodnik. U jednom trenutku uhvatila sam samu sebe kako zurim u profesoricu koja je polagano hodala prema svom uredu. Mogla sam zamisliti kako ulazi u ured, skida sako, otvara onaj njen veliki mahagoni ormar i naređuje svom preplanulom mišićavom kastriranom robu da izađe dok vadi bič i ...
„Ideš li?“- u stvarnost me vratio glas kolegice. „Da, da, idem!“- viknuh, pomalo u strahu da će netko otkriti o čemu razmišljam.
Post je objavljen 14.12.2006. u 16:15 sati.