U hladnoći jedne obične noći tražila sam spas...
U moru suza, moj vlastiti odraz, ono moje je...
dalo mi je odgovor...
Gdje sam zapravo ja... I kamo sam to krenula?
Zagrljaj samoće tako čvrst i tako dobro poznat,
oduzimao mi je dah...
Nigdje sam i nikamo ne idem...
I nije ljubav zaslužila da ju proklinjem...
u ovom paklu nisam dostojna da se pozivam na njeno ime...
Dala sam joj gorak okus i ostavila ružan trag
tamo gdje sam ju pozvala da dođe...
Čelični lokoti...
na prašnjavom podu lanci razbijeni stoje...
moje srce u krvi... moli mene...
moli mene da prestanem moliti za spas...
I čujem jedan glas...
isprepliće se sa zvukom lomljenja moje duše...
I samoća me moli... i srce me moli...
i ja se molim... I želim spas...
Na blještavoj pozornici stoji moj sram...
Ja na tronu... na tronu poruge...
Posljednji put u vlaku za nigdje...
Moje je srce samo molilo da pustim samoću...
ja sam ta čiji je zagrljaj bio čvrst...
Ja sam ta koja je oduzela sebi život...
zamalo...
Copyright@ = pjesmu je napisala moja prijateljica meni i ne smijete ju prepisivati! Pisala je kao ja... pisala je moje osjećaje. Eto koliko me dobro poznaje kad je mogla napisati pjesmu... točno onako kako se ja osjećam. Kako sam se tad osjećala! To je pravi prijatelj!
Post je objavljen 13.12.2006. u 22:22 sati.