Nakon dugog pisanja, u naletima inspiracije, te sušnim razdobljima, nakon svih onih: " ma poslije ću", nakon drugih tema koje su u nedavnoj navali inspiracije prije došle na red, a ovaj tekst ostavljen u pozadini, donosim vam još jedan svoj literarni uradak, ili, točnije rečeno, jednu svoju priču... Ako očekujete nešto poput moje prošle priče(ako ste je pročitali), znajte da se varate... Tema je poprilično drugačija... Likovi su poprimili neke druge oblike... Kao i svaku priču, i ovu sam pisao za "svoju dušu", ali, ujedno, i s posebnom namjerom da je objavim na blogu... Pa, dakle, u idućih nekoliko postova(priča je duža od prethodne) imati ćete priliku pratiti priču nazvanu "Riki"... Zašto i o čemu se radi, saznati ćete samo nastavite li čitati...
P.S. Nadam se da ovaj nastavak nije predugačak.
Svjetlo dana ugledao je prvi put jednog toplog, proljetnog dana, u mekom kutku prostrane kuće... Prvo što je ugledao bilo je nešto veliko, smeđe, u svojoj blizini, što se pomicalo... Instinkivno je krenuo prema tome, i otkrio da je toplo, meko i ugodno. Ubrzo je saznao da se to zove "mama". "Mama" je zapravo bila njemački ovčar... Ta riječ za njega označavala je nježnost, toplinu, ljubav, pa i hranu – sve sabrane na jednom mjestu... A on? Tada je još bio jedan od pet štenaca u leglu, malen, čupav, smeđkasto-crne boje s simpatičnom mrljicom na obrazu... Bio je slab, ali uporan u nastojanju da preživi te prve, najkritičnije dane... Na početku, svi su smatrali da je preslab da bi preživio, ali on se uporno stiskao uz toplu majku, tražeći svoj red na hranu... A, uz to, i dječak, koji je tu živio, hranio ga je ponekad na bočicu. I to je bio jedan od razloga kojima je imao zahvaliti za svoje preživljavanje... Dječak je bio dobar prema njemu, volio ga je i posebno se za njega brinuo, a psić mu je uzvraćao svojom zahvalnošću, ljubavlju i odanošću... Kada se počeo već normalno kretati po kući i vrtu, često je slijedio dječaka... Godila mu je njegova blizina, sviđalo mu se je kada bi ga uzeo u krilo i lagano češkao... Volio je puno tog malog dječaka...
Inače, vrijeme je provodio u igri s braćom, koja se sastojala od skakutanja uokolo, grickanja, kotrljanja i raznih drugih zanimacija koje bi smislili u svojoj bezbrižnoj, dječjoj igri, a kad bi se umorio, potražio bi slonište u toplom majčinom krznu... Ti prvi dani prolazili su bezbrižno, u igri, veselju, istraživanju svijeta... Vrijeme je letilo na krilima sreće... Ali, kako svemu dođe kraj, tako su došla i loša vremena za malog Rikija(da, tako se zvao naš junak)... Jednog dana, u kuću su došli neki strani ljudi... Mati je zarežala, braneći svoju djecu, ali to joj nije pomoglo... Stranci su odnijeli jednog od mladunaca dok je plaćući zazivao majku, a ona se bespomoćno trzala, zavezana, cvileći, moleći da joj vrate štene... Ali, ljudi nisu mogli razumjeti njen govor, a i da jesu, ne bi je poslušali... Tako se obitelj počela raspadati... Nakon nekog vremena, drugi mladunac je došao na red, pa treći, sve dok samo Riki nije ostao s tužnom majkom... Mali dječak(onaj koji se brinuo za Rikija), molio je roditelje da ga zadrže, očajavao je i plakao do iznemoglosti, ali oni su bili nemilosrdni... Ma sine, ne možemo imati dva psa u kući, tko će se brinuti za njih, nemamo vremena, a i prodaju smo već ugovorili! - Ja ću se brinuti za Rikija, imam vremena za njega! - odgovorio bi on. – Ali, ne možeš, još si premlad, pas je velika odgovornost! - nisu popustili... Unatoč svom jecanju i preklinjanju, jednog dana, ponovno su došli neki stranci i Riki je znao da se mora oprostiti od majke, od dječaka, od te kuće u kojoj je proveo predivne dane svog djetinjstva... S tugom u srcu oprostio se s majkom... – Mama, bit ću dobro, pazit ću se, obećajem ti!Nemoj biti tužna, bit će mi dobro..." - tješio je majku, i sam jedva susprežući suze - Čuvaj se, mali moj, volim te, i uvijek ću te voljeti, zapamti to!. – I ja tebe volim, mama... - privio se uz nju, i tiho zajecao... Ostali su tako neko vrijeme, a onda su stranci došli i odnijeli Rikija, koji je počeo glasno plakati... -Čuvaj se!Volim te, zapamti to! - povikala je majka za njim. – Bit će mi dobro, ne brini se!I ja tebe volim, mama, neću te nikada zaboraviti! - vikao je psić, dok su ga stranci vodili do nekakve duguljaste, metalne kutije, otvorili je sa strane i smjestili ga unutra(tek kasnije je saznao da se to zove "automobil" i da je bolje izbjegavati ga, ako se kreće, a ti nisi u njemu)...
Post je objavljen 13.12.2006. u 15:48 sati.