Ne laži, ne kradi, ne varaj i ne pij!
Ako moraš lagati, radi to u zagrljaju voljene osobe!
Ako moraš krasti, iskradi se iz lošeg društva!
Ako varaš, prevari smrt!
Ako se moraš opiti, opij se u trenucima koji ti oduzimaju dah!
Sve je ovo jednostavno, a možda čak i nerazumljivo. Ne znam. Toliko toga mi se mota po glavi, toliko toga mi ne dopušta disati, a da ne pomislim na Tebe. Znam, znam da smo svi mi živa bića koja imaju nešto u sebi posebno, ali isto tako znam da svatko od nas ima svoje ˝drugo lice˝ koje je uz Tebe, ali nekada te napusti, i to u najtežim trenutcima. Svi smo mi drukčiji, svatko od nas ima svoj poseban svijet.
Lagala sam, lagala si i Ti, ali zašto? Možda zbog životnih okolnosti, možda u spletu radnji… Ali, ako moramo lagati uradimo to u zagrljaju voljene osobe. Jesu li te sve laži vrijedne propasti naše? Zbog ˝teških˝ laži ljude često odlaze s ovoga svijeta bez svoje druge polovice; bez vječnog zagrljaja voljene osobe. Život mi podredi da lažem, podredi mi nešto neizbježno, a ja… Ne želim to uraditi bez Tvoje beskrajne ljubavi… Ako to moramo učiniti, učinimo, lažimo odmah, ali zajedno!
Pronalazak sebe, odrastanje, moje društvo…sve je to nezaboravno, sve se to jednom pruža. Ponajprije bih ukrala svaki pogled Tvoj, svaki osmijeh Tvoj… Primjećujem da ja više nisam ˝ja˝.
Gubim se u nepreglednoj dubini grijeha, gubim se. No, netko mi pruži ruku koja me vrati u stvarnost. Ta, Tvoja ruka bijaše mi most preko vječnosti. Sve ima svojih čara, mislih da je moje društvo posve jedinstveno, posve anđeosko. Ako trebam Tebi ukrasti, oduzeti put prema srcu Tvom, tvoje želje, Tvoje snove, radije ću se iskrasti iz ˝idealnog˝ društva mog, jer shvatih de se udaljavam od Tebe.
Ogovarat ću te, njoj iza leđa. Prevarit ću Te, ukrasti Ti njega, prikloniti ga sebi. Varat ću cijeli svijet, a ponajviše Tebe; varat ću jedinstvenog prijatelja. Možda ću se ˝dobro˝ osjećati prvi put, drugi put, ali ne i treći put kada shvatim kako sam jadno biće koje je pošlo prevariti anđela kojem najviše vjeruje. Pokajat ću se jedanput, dvaput…mislim po milijunti put, ali sve to u vodu pada, sve je to glupo i prekasno. Naučih lekciju za drugi život, naučih, već, ako želim varati pokušat ću prevariti Smrt! A zašto baš Smrt? Smrt, zbog toga, ako ju i uspijem prevariti, ako i ne uspijem, svejedno ću otputovati u drugi svijet. Smrt je moja doživotna suparnica. Možda je, ali ako shvatim da je nju nemoguće prevariti, tada ću se sprijateljiti s njom i zajedno ćemo odbrojavati dane do počinka u drugi svijet.
Žudim da se opijem, da zaboravim na sve grijehe ovoga svijeta. Želim se opiti misleći da ću se tako, na trenutak osjećati kao zlatna ptica koja luta tražeći tebe. Ali zašto da to uradim kad sam sretna, kada mi tek sada dolazi najljepša latica Tvog i mog života?! Znam, želim se opiti u trenutcima koji mi oduzimaju dah, u trenutcima koje bih željela za cijeli život zalediti i ostati tako u njima zajedno s tobom. Možda je to nemoguće, neostvarivo, za nekog totalno nebulozno, ali ja jedno znam… Želim se opiti u najljepšim, najraskošnijim, najveličanstvenijim, najdubljim trenutcima našega života. Želim da sam svaki dan pijana od takvih trenutaka…
Čujem tiho kapanje kišnih kapi koje tako nježno i veličanstveno zvuče, kao posebna sonata, samo za ovu noć…
Post je objavljen 12.12.2006. u 21:55 sati.