Sudeći po hladnoći danas, konačno je došla i zima, što me u isto vrijeme i veseli i rastužuje.
Rastužuje me jer zapravo ne volim zimu, ne volim da mi je hladno, da mi zebe nos, da stalno neko oko mene kiše i šmrca.... A ja samo čekam kad će i mene gripa ćopit, iako sam zadnje dvije godine prošao zdrav. Valjda sam u godinama kad sam sve uobičajene gripe prebolio, a još sam premlad da mi je imunitet vriti.
A zašto me zima veseli? Veseli me jer se stvari odvijaju po planu, kak i treba. Veseli me jer prvi snijeg je uvijek nešto posebno. Naprimjer, nedjeljna večer, u ulici mir i tišina, izađem na cestu i pustim snijeg da mi pada po licu. Sitne pahulje me nježno dodiruju i pretvaraju se u hladne kapljice. Ali samo na trenutak, jer već sljedećeg trenutka postaju tople od moje kože. Svuda je tišina, čuje se samo kako pahulje lagano šušketaju dok padaju. A ja "potopljen" u tim pahuljama, kao da sam i sam dio prirode (to je ono što mi nedostaje u gradu).
E, to je najljepši dan zime !
Djevičansko bijeli snijeg koji pokrije sve rupe i neravnine po cestama, ružne aute po ulici, svo blato i lokve, i sve postane bijelo i mekano. Snijeg koji te samo zove da se baciš u njega, što i radim ak mislim da me niko ne vidi. Malo me sram pred svjedocima bacat se u snijeg, pa ipak ličim na odraslog čovjeka.
Hajde sniježe, padni već jednom !
Ja sam spreman...
Post je objavljen 12.12.2006. u 16:03 sati.