Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/zloinapako

Marketing

narudžba


nikada nisam mislio da ću napisati post po narudžbi.
nikad ne reci nikad.
u jednom sam mailu, jednom držesnom biću, spomenuo noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora.
- kad budeš primao muzičke želje ima da napišeš post o tome...
vaj not. ponjelo me predprazničko raspoloženje...
a možda i započnem pisati po narudžbi. ko alka vujica.

tog sam toplog rujanskog jutra, nakon cjelonoćnog tuluma uz roštilj i neko crno vino Suvarak (što je podlo, slatkastim okusom, porazbacao po krevetima i kaučima, foteljama i podovima, nas pijance pripravnike) upravo napravio prijavak brižnoj strini. moji su starci, naime, već nekoliko dana posječivali udaljenu rodbinu podno planine što imaše svoju Vilu i mojoj su malenkosti ostavili tri obroka u frižideru i naputak da se, kad zagusti, slobodno javim strini. volim te Dinaride, brinu se o djeci rodbine kao da su nihova.
noć je, velim, bila pijana i pomalo tužna. ja sam gledao Nju, a ona u nekog slindravca koji je cijelu noć prebirao po gitari...
valjda su tako bile promješane karte u toj čudnoj partiji teško shvatljivoj za kibicere. velike partije uvijek odnose samo dobri bleferi.
na zabačenom peronu lokomotiva je kačila teretne vagone i piskavi zvižduk otpravnika u crvenoj kapici jednu je pubertetsku misao u trenutku pretvorila u stvarnost.
uskočio sam.
volio bih da je priča, koja je poslije kružila društvom, bila istinita. volio bih kad bih mogao napisati da sam na ovaj put u nepoznato krenuo zbog Nje. zvučalo bi onako, nekako – trijunfalnije.
kompozicija se vukla sporo kao puž. vagon je bio crn od uglja. zrak je smrdio na dizel iz lokomotive. vjetrić je nebom tjerao bijele oblake kao čobanin stado ovaca preko beskraja plave livade. drveće je, kao u dječijoj igri, virkalo kroz prozorčić vagona. a ja?
ja sam bio sretan ko nova godina.
zagrebački kolodvor, kolosjek tri a i stočni vagon. dan se, kao u mađioničarskom triku, preljevao u sumrak. prljava slama u kutu vagona mirisala je na svježe presvučenu postelju. voda iz pipe natočena u praznu staklenu bocu Žuje i kolodvorski sendvič od frtalj kruha i salame podriguše. zvijezde su se, pod budnim okom mjeseca, igrale skrivača s oblacima. prekriven uzbuđenjem, kao šarenom dekicom, tonuo sam u san.
sreća prati hrabre i lude. rasplet kao iz nekog pustolovnog filma.
povratak u poštanskom vagonu. zahvala debelom brki na samilosti nad izgubljenom mladom dušom. poslijednja postaja - kolodvor na granici. široka rijeka i metalna grdosija mosta što, kao gimnastičar na ručama, grli obale. tridesetak kilometara do Grada u kabini čazmatransovog kamiona promicalo je u sječanju.
buljooki je Bandar ovaj mladelački pothvat, u hipu smišljen u mamurnoj glavi nalik na halloween bundevu, romantično pripisao neuzvračenoj ljubavi. nisam ga demantirao. a i zašto bi. ta ovakvom sam pričom više dobijao nego gubio.

noćenje u stočnom vagonu na trećem a kolosjeku zagrebačkog kolodvora više nikad nisam ponovio. od ove su mi avanture ostala sam lijepa sjećanja, ljubav prema vlakovima i navika da, kad osjetim da me guši skučenost prostora, jednostavno nekamo pobjegnem.




Post je objavljen 12.12.2006. u 11:39 sati.