(Lord Sitar: I can see for miles)
Pitanje u komentaru posta ispod ponukalo me je na artikuliranje mojeg stava prema modernim templarima. O njima se puno prica, pise i raspravlja, a DaVincijev kod samo je dolio malo olja na vatru. Doduse, puno toga sto se o njima prica, samo su nagadjanja i interpretacije, jer su templari jos i za vrijeme svojeg postojanja kao najmocniji monasticko-vojnicki red vrlo malo zastupani u kronikama i zapisima (izuzimam poslovne popise, transakcije i promjena vlasnistva jer nam ne nude vise od imena, datuma i funkcija), pa tako povijesna znanost bas i ne barata gomilom cinjenica. Cak se i William iz Tyra, inace glavni kronist Outremer, prekomorskih krscanskih teritorija u Svetoj zemlji, malo kloni templara. A inace je zabadao svoj nos u sve zivo....
Vrlo na kratko, to build up to a point- Hugo de Payens zapocinje druzinu od nekoliko vitezova godine 1119 u svrhu pruzanja zastite hodocasnicima u Svetoj zemlji. Nista narocito, takvih je druzinica bilo na bacanje. E, samo dvadeset godina kasnije Red je dobio jackpot, papa Inocent II objavio je bulu, po kojoj su templari mogli slobodno prelaziti granice, bili su oslobodjeni svih poreza i poslozni jedino autoriteti svetog oca. Guba, ha?! Patron Reda bio je Gandalf srednjevjekovne Evrope, sam Bernard iz Clairvauxa, koji je Redu uveliko pomagao ne samo s utjecajem na svetog oca, vec je za Red napisao i pravila te moralo izlagao zasto je templarima dozvoljeno u svrhu zascite hodocasnike i svetog groba prelaziti preko Bozje zapovjedi Ne ubij.
Povijesna znanost unatoc hrabrim pokusajima bas i ne moze zadovoljivo objasniti taj nagli skok k moci, pa u tome nalaze svoj breeding ground legende i mitovi o templarima.
I tako su templari bili vrhunsko obuceni vojnici, a kasnije po gubitku politicke moci u Svetoj zemlji i iskusni poduzetniki, bankiri, menedzeri, pomorci i savjetnici.
Krah su dozivjeli isto tako naglo i u dosta maglovitom terenu s vidika povijesne znanosti. Pet godina zavrzlama izmedju svetog oca (ili bolje, svetih oca jer ih je bilo vise no jedan u cjelokupnom izbroju) rezultiralo je u masovnom hapsenju templara jednog petka 1307 i nakon pet godina, sveti otac je raspustio Red. (Malo kasnije udijelio je tajni oprost Jacquesu de Molayu, posljednjem mestru Reda, sto je Barbara Frale otkrila u 2004) Sto se je dogadjalo nakon toga, u mom razmisljanju sada ne igra velike uloge, zna se sto se je u pojedinim drzavama radilo i kako su u 17. i 18. stoljecu pocele buktati razne grupice, koje su se smatrale za pravne, moralne ili pak duhovne nasljednike templara.
Aye, but here's the rub! Templarski Red dobio je pravila papinskom bulom i tako je de facto i de iuri postao monastickim- vojnickim redom sa svim povlasticama. Isti autoritet taj je red raspustio i nikada obnovio. Sveti je otac vec prilikom raspustanja Reda imenovao materialne naslijednike i de iuri prekinuo postojanje Reda. Smrcom posljednjeg templara, Reda je i de facto bilo gotovo. Jedino je moguce, da sveti otac obnovi templjarski red, sto se do danas nije desilo.
Zato je nemoguce, da ikakva druga institucija, entiteta ili drzava obnovi templarski red ili ustanovi bilo kakav oblik pravnog nasljedstva.
Ovi moji moderni templari iz posta ispod ljudi su, koji zive u jednoj plemenitoj namjeri, koju i izvode s velikom zauzetoscu i osobnim odricanjem. Svojim primjerom stvarno su u vrhu u pomaganju hodocasicima, koji smo im jako zahvalni. Jesu dobri, plemeniti, ponosni i otvorene ruke, ali nisu templari. Zato se ne mogu nazivati templarima, ne mogu dizati templarski barjak i ne mogu koristiti templarski pecat.
U 2006. godini te se stvari cine beskorisnim i smrde na cjepidlacenje. Vrlo moguce. Mozda bi bilo korisnije, da umjesto dlaka odem cjepati drva i tako malo pomognem kojoj starici na pragu zime. Ne mogu bas svi biti veliki vitezovi, branioci Svetog groba, a nije ni potrebno, da budu.
Post je objavljen 12.12.2006. u 10:24 sati.