Sve manje mi se priča…
I piše isto…
Sve je manje unutarnjih stimulansa da podržavam kontakt s „nepotrebnim“ ljudima, dalekim.
U meni se pojavljuje izravnost i jednostavnost. Oprostite mi, ako od nekoga odlazim prebrzo i bolno, ne mogu godinama daviti iz sebe bokkakosi. Vi ste dobri. Samo, tako se lakše i iskrenije diše.
Oprostite mi, ako kome ne govorim potrebnih riječi podrške i dežurnih riječi odobravanja. Nema potrebe, a vi čete uspjeti, sigurna sam.
Mene nešto ispunjava. Nešto kao kad sjediš sam na obali i gledaš na liniju horizonta. I dišeš vlagom i vremenom
Post je objavljen 11.12.2006. u 19:41 sati.