Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/rockywitch

Marketing

Da li me prepoznajes?


Smijem se, ali zapravo mi je svejedno za neke stvari.
Zasto?
I ja se pitam.
Ne mogu plakat.
Zelim, ali zapravo i ne.

Nije fer. A mozda nisam ni ja.

Volim svoj tamnocrveni lak za nokte.
I kad neko ima zbilja kvalitetna nagovaranja.
*Kak da onda ne popustim?*
Ugl, kao sto rekoh, svejedno mi je.
I uopce mi nije bitno.

Volim zvat ljude.
Jako.
Volim i kad oni mene nazovu.
*Pitaju me kak se uvijek javljam tak veselo? Pa uvijek mi je drago da se i mene netko sjetil.*
Volim cuti glas.
Volim kad su ljudi sretni kad me cuju.
Ali kad mi se jave mrzovoljni odmah mi svako zrnce optimizma padne u vodu.
Ne volim kad imam osjecaj da me ljudi ne zele cut.
Ne volim kad mi daju kratke odgovore ko da me se zele rijesit.
Zato necu vise zvati neke ljude.
Previse to djeluje na mene.

Hvala onima koji me razvesele razgovorom.
Koji me vole cut.
Koji mi govore da ih zovem svaki dan.
Koji mi cak i porukom uljepsaju dan.

A sad Dostojevski.

Hm... Da... Sve je u rukama covjeka, a sve mu ispred nosa umice samo zbog njegovog kukavicluka. I zanimljivo cega se ljudi najvise boje. Novog koraka, svoje vlastite nove rijeci oni se najvise boje...

Jebeno dobar citat.
*Heh. Vidi slucajnosti. Tek sad skuzih da i Dostojevski koristi hm... da... Zanimljivo.*

On sasvim izvuce sjekiru, objema rukama je podize i, jedva znajuci za sebe, gotovo bez napora i skoro mahinalno, sjekirom udari babu po glavi. Krv potece kao iz oborene case, i tijelo se na leda srusi.

Malo morbidan zavrsetak posta.
Al nemam inspiracije za nista dugo.

Post je objavljen 09.12.2006. u 17:57 sati.