Često dolazim u razgovoru sa ljudima do zaključka da nas roditelji najviše odrede kao osobu...smatram da je to zaista tako. Moji roditelji su se uvijek , a i danas strašno brinuli za mene i brata. Kada bi se malo posjekla mama bi mi zavijala cijelu nogu ili ruku, taka da sam ja kao mala već počela hodati okolo sa silnim letvicama za imobilizaciju u rukama i nogama i tako se polako u meni stvoril hipersenzibilnost prema bolestima..............
15 godina kasnije...
......... sada je ta hipersenzibilnost na vrhuncu svoje gradacije na ljestvici "hipersenzibiliziteta" i ja sam se polako pretvorila u vrhunskoh hipohondra koji svakodnevno truje misli svojim zabrinutostima o raznim bolestima.
Stalna zaokupljenost da je prisutan jedan ili vise ozbiljnih i progredirajucih tjelesnih poremecaja, odnosno bolestan strah ili uvjerenje da se boluje od ozbiljne bolesti premda ona nije prisutna bitno je obiljezje hipohondrijskog poremecaja. Bolesnici se trajno tuze na tjelesne bolesti; normalne i obicne osjecaje cesto tumace kao nenormalne i psihicki opterecujuce, a pozornost je usmjerena na jedan ili dva organa ili sustava u tijelu, najcesce srcanozilni i probavni sustav. Bolesnik vjeruje da je bolest ili poremecaj zaista prisutan.
nastojim kontrolirati svoje strahove koliko mogu i mislim da mi dobro ide, i iz toga je nastala vrhunska zezancija za moje prijatelje i obitelj no mislim da je ovo ozbiljan problem za one koji su stvarni hipohondri ne kao ja koja tu i tam lupi neš...