Evo, Vlada je penzionerima odobrila jednokratni džeparac od 100 ili 200 kuna. To nema veze s mirovinskim sustavom i ima veze samo s trgovinom, ali je svejedno dobar povod da vidimo tko tu pije a tko plaća i koliko.
Svi znamo koliko je teška situacija za svakog pojedinog umirovljenika. Znamo li koliko je teška u zbroju? Ako bismo željeli nešto popravljati, trebali bismo znati. Pa evo:
U nas je skoro 1 100 000 penzića i u svakom mjesecu u idućoj, 2007. godini trebat će za njihove mirovine iskeširati 2,5 milijardi kuna. Ukupni rashodi za mirovine u 2007. planiraju se u iznosu od 30,2 miljardi kuna. Uočite da ukupni rashodi proračuna za 2007. iznose 108,1 milijardi; dakle, 28% svih rashoda čine izdaci za mirovine.
Dalje, od tih 2,5 milijardi, svaki mjesec će se od doprinosa skupiti samo 1,5 milijarda. Preostala milijarda će se platiti iz drugih prihoda proračuna. Ukupno, u 2007., naš mirovinski deficit će iznositi 12,1 milijardi kuna.
Toliko je velika crna rupa u našem mirovinskom sustavu. I ta rupetina će se upuniti iz drugih prihoda državne kase, tj. iz naših džepova. Sad primijetite: to je otprilike 15% više od kompletnog proračuna Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta za 2007. (taj iznosi 10, 4 milijardi kuna). Nije da treba konfrontirati ova dva sustava, nego, eto, samo za ilustraciju.
Prosječna "zarađena" mirovina sada iznosi oko 1900 kuna. Gotovo svaki treći umirovljenik prima penziju nižu od 1500 kn. Ali za isplatiti i takve, mizerne penzije mi svaki mjesec moramo negdje naći/izmisliti 1 milijardu kuna.
Eto, tako stoje stvari. Očito, neće biti baš jednostavno popraviti stvar, pa makar i za mrvičak. Zato je spomenuta božićnica kikiriki. Ona košta niti 300 milijuna, i to samo sada i nikad više (hm?). Sad, prije nego krenemo dalje (nešto kao tips&tricks u industriji mirovina), ipak mi je stalo da vidimo kako smo u ovo blato dospjeli i tko je kriv. Konačno, evo nešto gdje nije kriv niti Sanader, niti Šuker, niti Račan, niti Crkvenac. Pa, tko onda je?
Jasno i općeprihvaćeno tumačenje svih nedaća glasi: umirovljenici su opljačkani! Radili su pošteno cijeli život, zaradili svoje penzije, ali sada su opljačkani.
Krivo! Ne, nisam zaboravio sve malverzacije s imovinom mirovinskog fonda. Nisam zaboravio mućku s Večernjim listom u kojoj je glavni akter bila misteriozna tvrtka registrirana na Djevičanskim Otocima. Zaista, silna je imovina izgubljena, a vjerojatno nije pogrešno reći i opljačkana. Malo teže je pljačku dokazati, jer takvi su onda bili zakoni. Točno je, dakle, da je u 90-ima mirovinski fond bio opustošen. Poanta je, međutim, u tome da je opljačkan fond, ne umirovljenici. Žrtve smo bili svi mi: građani RH. Naime, svi ti udjeli i sve te dionice koje je država ustupila mirovinskom fondu ionako nisu bili namijenjeni tekućim potrebama, tj. isplatama penzija. Govorilo se da je to rezerva, a također i izvor financiranja budućeg tranzicijskog troška. S Večernjim ili bez njega, mirovine su ionako bile isplaćene. Sad, kad se imovinu fonda raskrčmilo, mi i dalje penzije isplaćujemo - točno prema zakonima.
Da pljačke nije bilo, jedino što bi se promijenilo jest da bi transferi iz proračuna mogli biti manji. Deficit mirovinskog sustava bi se dijelom namirivao iz te imovine fonda. Proračun bi mogao biti manji. Ili bi mogao biti jednako velik, ali malo razvojniji nego što je ovaj.
Na individualnoj razini, penzići zu zaista bili oštećeni. Brljalo se i muljalo i s valorizacijskim koeficijentima i s obračunom i s usklađivanjem mirovina. Konačno, danas imamo odluku Ustavnog suda i Vladin program vraćanja duga umirovljenicima. Pomalo, stvari se ispravljaju. Ne potpuno, ne na vrijeme i tu bi se dalo još koješta dodati. Ali, to nisu posljedice uništavanja imovine mirovinskog fonda. Tko stvarno snosi te posljedice je radno aktivno stanovništvo, ono koje puni proračun; ne penzioneri.
Tko je onda kriv?
Glavni i stvarni razlog brodoloma je devastacija sustava. Serijom grubih političkih grešaka i manipulacija potkopani su temelji sustava, i to nepopravljivo. Pogledajmo omjer broja zaposlenih i broja umirovljenika u zadnjih 15 godina: 1990. smo imali 3:1, već 1995. smo spali na 1,8:1, da bismo 1998. dospjeli na 1,4:1 i tu smo i danas. Trag nas vodi do Valentićeve i Gregurićeve vlade.
Jasno je da veliki dio treba otpisati na rat i tranziciju: tvornice su propadale, radna mjesta se zatvarala. No, tadašnji vlastodršci o tome nisu brinuli, oni su beskrajno lako gurali socijalne probleme pod tepih - u stvari pod krov zgrade u Mihanovićevoj. Prijevremenih mirovina iz tog doba ima kao u priči. Elegantno i efikasno svaki je socijalni problem bio riješen ili zataškan s penzijam. A račun se imao ispostaviti u 21. stoljeću. I bome je.
HZMO je 90-ih bio kao neki limb: u njega su sklanjani svi nepodobni i prekobrojni, o njegovom trošku su nagrađivani zaslužni i obeštećivani stradali.
Opet brojke. Od današnjih 1 100 000 penzića njih više od 170 000 su mirovine ostvarili pod nekim privilegiranim uvjetima. Tu spadaju npr. bivši politički zatvorenici, članovi HAZU, bivši politički dužnosnici iz doba SFRJ, zastupnici Sabora, hrvatski vojnici i branitelji ... To je više od 15% umirovljeničke populacije. S druge strane, za njihove penzije mjesečno treba 600 000 kuna - četvrtina ukupnog iznosa potrebnog za isplatu mirovina. Pošteno je reći da taj broj uključuje 41 000 hrvatskih branitelja s prosječnom mirovinom od 5500 kuna neto.
Svi znamo da su mnogi pripadnici nevedenih kategorija trebali pomoć i materijalnu sigurnost. Ali to se moralo učiniti drugim sredstvima; ne kroz mirovine. A sad tome dodajte i nenormalno visoki postotak prijevremenih umirovljenja među običnim umirovljenicima. Pritom uočite da prijevremeno umirovljenje ima osobito otrovni efekt: umjesto da takva osoba još n godina doprinosi, ona će biti na teret sustava n godina dulje. Eto, tako smo došli na 1,4.1.
Za kraj, spomenut ću primjer kojeg se svi sjećaju. Dvanaest generala poželjelo je politički djelovati negdje pri početku prvog Mesićevog mandata. Nije da mi je Mesić neki favorit, ali tu je postupio predsjednički. Rekao je da politici nema mjesta u vojsci, da se oni politikom mogu bavit u svojoj kuhinji i sedmoricu instantno umirovio (5 ih je već bilo u mirovini). To mi je bilo super. Ali, pazite: sedam ljudi u najboljim godinama i u punoj snazi; umjesto da privređuju, pali na teret meni i vama. Pa zar ne postoji drugi način?
(Možda i ne, ne znam, nije moje područje, ali za priču nije bitno.)
Vi sad možda mislite pa što je 7 prema milijun i sto tisuća. Malo, slažem se. Ali 7+7+7+... Divergira!
Post je objavljen 07.12.2006. u 14:07 sati.