Sjedimo tako nas 6 veličanstvenih u već legendarnom Amsterdamu i krademo Bogu minute(koje DOZLABOGA sporo prolaze). Sve je po starom: 6x kava sa šlagom + 6x čaša obične, (po najnovijem) nezagađene vode(iz vodovoda); sviraju Maroon5 (pa ne može baš SVE biti u znaku broja šest!): "This love has taken its toll on me...she said 'goodbye' too many times before...", a tema razgovora, na kojoj smo zapele i s koje se ne mičemo jest... LJUBAV...ah, LJUBAV...
Kao da smo proklete i uklete, stalno prebiremo po istim prljavim tangicama koje svaka od nas ima, i prepričavamo sve već tisuću puta dotada prepričane dosadne teze i teorije; jedna drugu tješimo s "bit će bolje" mada u to ne vjerujemo. Jer, uvijek može biti samo gore. JOŠ gore. Gore od (naj)goreg. Dovoljan dokaz smo (si) mi same!Možda je to ironija, možda sudbina, a možda sprdačina, ali trenutačno proživljavamo drame. Svaka svoju, bizarnu i u svojoj bizarnosti bizarno jednostavnu. Možda baš zbog toga - bizarno!-nerješivu.
I sve se svodi na xy, naravno. I na činjenicu da nijedna nema pojma kako odgonetnuti svoju osobnu xy nepoznanicu. Kako od krhotina sastaviti koliko-toliko vjerojatnu priču. Kako dešifrirati te čudne, nedorečene poruke koje povremeno pristižu s drugog planeta(Marsa). Kako prihvatiti mogući poraz, mogući kraj(mada, realno, nema kraja bez POČETKA...kojeg, pogađate, nije ni bilo...); kako nakon toliko vremena jednostavno...ODŠETATI dalje, bez osvrtanja. I početi iz početka. Lakomisleno ponovno ući u rizik, ponovno se svjesno izložiti opasnosti ulaganja u neku drugu nerješivu jednadžbu, ponovno zaigrati istu igru bez kraja i konca, ponovno proći to isto, s NEKIM drugim, ili - ne daj, Bože!- nešto JOŠ GORE! Kako? Zašto?!
Vjerojatno baš zbog straha od funkcije 'repeat' ostajemo ovdje gdje jesmo, mada ne vidimo smisla. Imamo ih, nemamo - isto je! Oni svejedno nikada nisu STVARNO tu. Prisutne su tek zbrka, strka i konfuznost. A opet ih ne možemo pustiti da odu samo tako, kao da smo najgore sadomazohistice na svijetu. Kao da ne znamo (za) drugačije. A možda ni ne znamo (iako će prije biti da NE ŽELIMO); možda se samo uz njih, oličenja nesigurnosti, osjećamo sigurne. Starih navika nikad se nije tako lako otarasiti...o OVISNOSTIMA da i ne pričamo. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum, zar ne?
A oni imaju pravo kad kažu da smo sve iste. Da sve reagiramo isto. Da radije vjerujemo njima, nego vlastitim očima. Da se svjesno zavaravamo i lažemo svom odrazu u ogledalu (u trenucima kad nam oni otkažu pola sata prije) da još ima nade...
Neumorno si tako lažemo, dok dani, tjedni i mjeseci prolaze pored nas; vegetiramo, te si tek povremeno priuštimo pokoji histeričan ispad. Da bismo nakon toga ponovno zamrle. Povukle se u svoja četiri zida i prekrile pokrivačem preko glave, nadajući se da ćemo zaspati i prespavati...sljedećih nekoliko stoljeća. Nažalost, probudimo se već sutra. A možda čak ni ne zaspimo. Jer, nema te vidljive granice između jučer, danas i sutra. Sve se ionako svodi na njih, odnosno, na bolnu istinu da još uvijek nisu nazvali, a prošlo je...koliko ono? Godinu dana vjerojatno.
A onda dođu njihovi poznanici, prijatelji, starija braća (whatever) i pljusnu nas onako zidarski - istinom. Da oni nisu bili spremni na vezu jedino - s nama(u tom slučaju započnemo s detektivskim potragama po gradu, ne bismo li na nekoj njihovoj lijevoj svirci ili utakmici barem na trenutak ugledale DOTIČNU... i pritom zaboravljamo da će boljeti ISTO, bilo da je ljepša ili najgori akrap na ovome svijetu. I, IMA Boga - uvijek je akrap!!!); ili nam, pak, prodaju muda pod bubrege u cilju ostvarenja prljavih (osobnih) planova - ne bi li nas ZBARILI, da preciziram, jer to što su naši najdraži ĆORAVI, ne znači nužno da su i svi ostali!
Prije negoli trepnemo, tako glupe i naivne, kakve jesmo, dio smo nekog trokuta za koji ne vrijede nikakvi (ko)sinusovi poučci. Nema ni naprijed ni nazad. Nikamo. Krivnja je, naravno, isključivo naša, a ONI junački peru ruke i brane se šutnjom, OPET. Kao da su cijelo vrijeme pričali zidovima.
***
Kad mi je PRVI put otkazao, POLA sata prije, cmizdrila sam naočigled cijelom busu, i poznatima, i nepoznatima. Iako nikad prije nisam plakala, ni zbog koga. On nije bio bilo tko; on je bio... ON. I plakala sam cijelo to poslijepodne. I sutra, i prekosutra. U privatnosti svoje sobe, doduše. Ali, zato je dodatni napor zahtijevala glumačka točka koju sam ponavljala u javnosti, nekakav mix indiferentnosti i (pre)dobrog raspoloženja.
Skakala sam na svaku zvonjavu mobitela, telefona, mikrovalne(skoro). Prvi tjedan još sam živjela u nadi da će se (po)javiti. NIJE SE (PO)JAVIO. Prošla su dva tjedna, tri... mjesec dana... NIJE SE (PO)JAVIO. Pa sam se javila ja njemu. Opet. Njegov odgovor ne da je bio šamar. Bio je to nokaut. Rekao mi je da mora UČITI, te da nema baš previše vremena(za mene). U napadu očaja, sve sam dane koje mi se nije javio(jer je, jadan, taaaaaako naporno UČIO) preračunala u sate. Ispalo je negdje blizu tisuću. A od tih TISUĆU on nije mogao izdvojiti JEDAN JEDINI! Pa ipak, još uvijek je bilo lakše VJEROVATI mu, negoli pogledati istini u oči. Tako mi je u mazanju vlastitih očiju proteklo još mjesec i pol.
Onda sam ipak uspjela inscenirati susret s njim. Došla sam svježe ofarbana, isfenirana, nalickana, namackana, na štiklama, u besramno kratkoj suknjici, s push-upom, obavijena oblakom parfema, s rukama u džepovima (jer su se abnormalno tresle), odlučna u namjeri da se napravim posve nezainteresiranom i pokažem mu da me (više) nije briga...
A on, on je došao ( u trenirci) i glupo mi se nacerio. Vjerojatno ne moram ni napomenuti da sam se istog trenutka rastopila kao sladoled od vanilije...i da me se žličicom moglo sastrugati s pločnika.
No, ispostavilo se da uopće nije važno što su mi trubili kamiondžije, motoristi, biciklisti, traktoristi... PILOTI; on se ponašao kao da nije primijetio, nije me ni pošteno odmjerio. Samo se još jednom nacerio (kad je odlazio) i stisnuo mi drhtavu ruku. Rekao mi da ćemo se vidjeti (možda jednog dana...). Bilo je to još jedno obećanje koje nije ispunio. Bio je to početak kraja (mog, ne njegovog!!!).
Budući da nisam pronašla odgovarajući štrik, niti savladala averziju prema tabletama, tek sam uspjela zamisliti svoj (možebitan) suicid. Jako. Dramatično. Kao u svakoj pravoj tragediji. Ono, nakon moje smrti, on bi udarao šakama i svojom glavom blesavom o zidove, svijao se od duševnih boli, čitao moje zapise i dnevnike, ostao sam CIJELOGA ŽIVOTA ili - još bolje - naposljetku od silne tuge, slijedio moj primjer.
A vraga bi bilo tako. Možda bi se (malo) šokirao i taj bi ga šok držao (punih) tjedan dana...
...nakon kojih bi nastavio po starom, možda mučen (malom) grižnjom...
Jer nije sa mnom otišao na tu (jebenu) kavu. Jer nije želio da se u njega zaljubim (a kao da sam ja to htjela!). Jer sam mu išla na živce i jer me se nije diplomatski riješio, nego je jednostavno dao petama vjetra. Bez osvrtanja. Najgore od svega bilo je to što ga nisam mogla nizašto okriviti, jer - na kraju krajeva - NIČEGA NIJE NI BILO. Tek indicije koje su MOGLE označiti naš početak, ali nisu...iz nekog razloga (poznatog isključivo njemu) nisu...
U biti. Da ne duljim. On je otišao. Još davno. Definitivno. A ja sam ostala...čekati. Nešto. Promjenu. Preokret. Sretan rasplet te nadasve besmislene drame. A zašto? Zato što mi je on rekao da će (mi) doći...rekao pa porekao.
***
A sad... sad sam se, kao, pomirila s tim da njemu uopće nisam bila važna toliko koliko sam htjela biti, odnosno(da ne ublažavam istinu), da mu uopće nisam bila NIMALO važna, i, kao, sad ne bih bila s njim ni da me na koljenima moli, pa opet...
Trgnem se kad netko izgovori njegovo ime, još uvijek znam njegov telefonski broj, broj mobitela, datum rođenja i registraciju (i nesvjesno provjeravam registraciju svakom golfu u gradu); još uvijek ga pronalazim u romanima i pjesmama...
...i pitam se zašto je tako moralo ispasti...ZAŠTO?
Pitam se jesam li pogriješila, i gdje. Je li to bio definitivan kraj (bez ikakvog početka), ili jednostavno nije bio trenutak da se nešto realizira; pitam se hoću li ga napokon pošteno zamrziti... Odgovora, naravno, niotkuda. Tek eventualno neko 'možda (jednom)'...
Jedino što sam si priznala jest da trebam vremena...da prebolim.
***
I eto...ništa novo. Ispričala sam tu svoju staru priču samo zato što je na mene bio red. Očekivano, zavladala je šutnja za našim okruglim stolom... izostalo je čak i uobičajeno "bit će bolje" (napokon!). Ionako nema ni naprijed ni nazad, nikamo, ni za jednu od nas. Već smo se i pomirile s time, iskreno rečeno. Gotovo kao da ne znamo (za) drugačije (iliti ne želimo, whatever). Pretpostavljam da smo zato ponovno došle u Amsterdam. Inače, mogle smo biti i negdje drugdje, bilo gdje. Ali. Starih navika nikada se nije tako lako riješiti...o ovisnostima da i ne pričamo. I pepeljara je ponovno prepuna opušaka...
Možemo pokušati otići, smetnuti s uma, na kraju krajeva, uvjeriti se da ZABORAVLJAMO...opet ćemo se vratiti. To je znano iz povijesti. Repetitio est mater studiorum...
I jedini način da budemo na sigurnom...barem još neko vrijeme.
Post je objavljen 06.12.2006. u 17:38 sati.