Oprostite ljudi što ne ažuriram ovaj blog toliko često koliko ja to želim (a i vi pretpostavljam).
Isto tako oprostite što svoja pitanja (tj. odgovore na ta pitanja) bacam u drugi plan.
Jebeš ga upao sam u neku shemicu da zgrnem neke pare na brzaka pa mi je to uzelo dosta vremena i živaca i kilograma kaj je najtužnije.
No to nije bitno.
Ovo je bitnije.
Ova današnja zgoda koja mi je najvjerojatnije promijenila život.
Kako to?
Pročitajte.
Igrom sudbine (u koju ne vjerujem ) zadesilo me služenje civilne vojske u mojoj osnovnoj školi (jebenih 6-8mj). Eto tako ubijam se od dosade 8 sati dnevno (lažem oko 7h jer dodjem pol sata kasnije i odem pol sata ranije :-), kao trebao bi pomagati domaru efektivnog posla nema niti 45min. Malo krečim, malo mijenjam brave na ormarima... Ništa posebno. Mislim da je moja dostupnost i spremnost za pomoć najbitniji posao koji obavljam. Kao recimo kada djeca idu u kazalište, ja odem s njima da bi pomogao onoj djeci koja ne mogu hodati (čitaj nepokretni tj. invalidi) (mrzim tu riječ invalidi kasnije ću vam reći zašto), ono nosim ih u bus, guram kolica i tak to. Stvarno do tada nisam shvaćao stvarno značenje pojma plemenitosti.
A danas... Danas sam malo farbao kaveze u koje se stave lopte i pofarbao si kosu :-), mislim malo, samo par kapi. Oko pola 2 došao mi je Ivek (domar) i rekao da odem pripaziti na djecu jednog prvog razreda dok učiteljica suučestuje (jebo te ne znam ni sam od kud mi ova rijech) na nekom sastanku (na tom sastanku trebaju potpisati peticiju protiv postignutog sporazuma sindikata i vlade ko da je bitno). Ok, krenem ja prema razredu. Ispred razreda učiteljica Tina. Tina je onako neka prosječna flertuša koja giba bokovima dok hoda, zavađa pogledom, i milo i ljupko djeluje (te je učiteljica) stoga joj nitko (pa ni ja) ne može prišiti tipične nazive za (pre)zgodnu djevojku poput kuje, drolje ili pičke. Krenula je prema meni sa onako nesigurnim izrazom lica (tipa dali sam to ja ili ne? Ma ziher jesam...), ja viknem "jel kasnim? Stvarno Sorry ak kasnim plaćam pivu." I nasmijem se. Ona kaže neš tipa pa mogu ja i zakasniti ako želiš. Na što smo se oboje nasmijali. Tad sam si dao za zadatak da ju moram zbariti, jer padam na učiteljice, pedagogice, psihologice (velika pusa mojoj (Mar)Tini iz Os) koje se približavaju 30-ima, a kaj je najbolje i one padaju na mene jer ih ne moram zavađati svojim izgledom (jer nisam pretjerano zgodan), nego iskrenim pogledom i inteligencijom. Da ne duljim... Uđem u razred. U razredu oko 15-ero djece. Dvije curice u kolicima. Kažem "Dobar Dan", oni isto pozdrave i ustanu se (preslatko nešto:-) odmah "viknem" nemojte se dizat, sjednite. Sjednem na mjesto učiteljice. Gledam što rade, i vidim da me svako malo pogledavaju na mene. Pomislim neš tipa pa nisam mutav uspostavi komunikaciju. Skupim "hrabrost" i pitam (dječje zaigranim tonom glasa) "A kaj to crtate?", i oni odgovore crtamo Sv. Nikolu. Mogu pogledati? Da. -odgovore oni brzinom munje
Šećem ja tak po razredu djelim savjete tipa "Kak ti je ovo super. A zakaj ovo ne pofarbaš?" Ono glumim učitelja. Sjednem se na mjesto, pratim što rade, malko zuje, okreću se ali po skrivečki da ih ja kao ne vidim. Ja ih vidim i kažem "ne morate se skrivati slobodno možete gledati što crtaju i vaši prijatelji" (jer su svi crtali isto:-). Gleda me jedna mala (Lea se zove a ja sam se trudio zapamtiti imena od svih učenika i jer kad bi nekog nešto pitao rekao bi i njihovo ime. A ne pamtim imena inače) i ja ju pitam bahatim tonom ali na razini djeteta od 6 god. "Kaj buljiš u mene?" i kaže ona "Ti si pernica" ja ju pogledam i kažem "Ti si radijator" klinci vrište od smijeha. Kaže Marijan meni "Ti si flomaster" kažem ja njemu "Ti si debeli" mali se scima i uvrijeđenim tonom nekog ozbiljnog čovjeka od 50 god. kaže Nisam! Na to ja nadodam "Pa nisam ni ja flomaster" opet smjeh 15-ero djece uključujući i Marijana koji je moju uvredu shvatio ozbiljno ko HDZ pretvorbu i privatizaciju. Tak zezam se s klincima, uživam u razgovorima s njima.
Pogledam na sat. Zvoni za par minuta. Stanem ispred ploče i pitam:
-"Ko je redar?" i pogledam djevojčicu u kolicima (njezino ime ne znam).
-"Ja ne mogu biti redar" kaže ona gledajući u mene
-"Zašto" - pitam ja
-"Zato jer ne mogu hodati"
...
Upravo tada sam bio najjadniji čovjek na svijetu.
Grlo mi se stisnulo na veličinu makova zrna. Ne znam kako sam se uspio suzdržati da ne briznem u plač taj isti tren. Da ne počnem jecati koliko sam se osjećao jadno u tom trenutnu.
Ne znam od kuda sam smogao snage (divim se sebi zbog ovoga) ostati sabran u tom trenutku i odgovoriti joj "Zato što ne možeš hodati ne znači da ne možeš biti redar. Redati moraju paziti na cijeli razred i učenike tj. prijatelje u njemu, a ti to možeš. Jel tak?" Samo mi je potvrdno klimnula glavom.
Pričekao sam da zvoni (da bi pobjegao od te jebene škole u pičku materinu di me nitko ne vidi i isplakat se). Napokon zvoni za kraj sata. Kažem "Bok prijatelji bumo se vidjeli još. Jel tak?" a pred vratima majka jednog djeteta traži Tinu (učiteljicu) da joj kaže da njena mala neće doći do 5-ka. Ja na rubu sloma živaca gledam majku ali ko da ju ne vidim. Baš u tom trenu vidim Tinu i pokažem Tinu majci. Tini kažem bok sorry žurim, počnem trčati prema vratima škole. Dođem do starog kestena di duvam da me nitko ne vidi i tad su krenule suze. Ne znam koliko dugo sam plakao jer nisam imao pojam o vremenu, ali i sad dok pišem ovo vlažim lice vastitim suzama. Ne sramim se priznati.
Da li znate zašto me to toliko pogodilo?
Zato što riječ invalid potječe od engleske riječi IN VALID!
Za one koji slabije kuže jezike ---> IN VALID = ne važeći, ne vrijedeći...
Mislim da dijete od 6-7 godina ne bi trebalo misliti i biti svjesno da je nevažeće.
Mislim da bi ona trebala biti ohrabrivana čak i uvjerena (od strane društva) da može raditi sve što možemo i mi "važeći".
Dao sam si za zadatak da će te dvije curice baš kao i njihovi prijatelji obavljati SVE REDARSKE DUŽNOSTI. I to ako ne bude dogovoreno do 6.12.2006 (Sv. Nikola je tad) ja odlazim iz te škole i NIKAD više ne želim ući u tu školu.
Pa makar umro!!!
ŠTO VI MISLITE???
E da i još nešto...
Recite da ste ostali ravnodušni, da vam oko nije zasuzilo, ili vam se stvorio nekakav neobičan pritisak oko grudi, na ovaj moj događaj.
Ako je tako?
Svaka čast je iako izgledate poput vi definitivno niste ljudsko biće!
Post je objavljen 04.12.2006. u 22:33 sati.