Neke bih priče, znam, trebala odšutjeti.
Ponekad se trudim ne iznijeti sve na vidjelo, ali polučim sasvim suprotan učinak koji se može nazvati čuđenjem tajnovitošću koja mi je inače strana. Iako su mnoge, ali bitne priče - prešućene, čini se kako je čitav moj život otvorena knjiga. Čitaju je svi koji se o nju, makar u prolazu, očešu, a većina nakon par stranica poželi znati kraj jer im već na početku nudi naizgled nepotrebne zaplete. Problem nastaje kada shvate da kraja nema. Koliko god se trudili i okretali stranice, baš kada misle da će uskoro ta posljednja, knjiga se magično udeblja; listovi, koji su u početku bijeli i miriše na tiskaru bivaju sve stariji, žuta se boja polako prelijeva pred njihovim očima u nevjerici. Rečenice su u isprva zamršene - što zbog treme, što zbog testa izdržljivosti - a onda se, bez ikakvog upozorenja, pojednostavljuju do krajnje granice razumijevanja. One tek žele naglasiti postojanje. Tko je god pokušao pročitati je do kraja, bio je veoma uporan i čestitam mu, iako ne znam tko je. Tko je odustao na prvoj stranici, zahvaljujem mu jer je smatram da drži do sebe. Tko je došao do prvog poglavlja i odustao, kukavica je i s njim ne želim imati posla što neprestano naglašavam. Tko je preskakao poglavlja, slab je i dajem mu drugu priliku, gotovo uvijek.
Tko je tko? (- zacijelo se svi upitamo kad nas uzimaju u ruke i počinju čitati.)
Post je objavljen 01.12.2006. u 15:01 sati.