Zatvaram oči…
pred licemjernim osmjesima što
krivuljom usana satrli su glave suncokreta,
i lažnom smirenošću kradu kovanice iz
prosjačkih dlanova uz izliku neminovnosti…
Okrećem lice…
od hinjene ljubaznosti kojom se trude pljunuti
u lice anđelu i perima iz njegovih krila
napisati svoje monodrame…
Zaboravili su da je trenutak istine vječnost i
da joj lažima ne mogu promijeniti trajanje.
Čekam Istinu…
I ne trudim se kriti Radost.
Čemu?
Ionako je sama za sebe dovoljna.
Za Mene,
za Tebe
Za Nas.
Post je objavljen 01.12.2006. u 09:06 sati.