(Satie: Gymnopedie)
Mars lezi, prekriven samo komadom tkanine preko prepona. Spava, glave zabacene na rame, kojim se oslanja o oklop ispod sebe. Usta su mu malko otvorena i desna me se ruka prebacena preko tijela, odmara na lijevom bedru. Mlad je, snazan i bozanske ljepote. Kose su mu podugacke i kestenaste boje. Da nema malo izrazenijih misica, slicio bi na Davida ili na Adonisa, vitkih bokova i gladke koze.
(Mars nije samo unistavacki bog rata, kao grcki Ares, vec je i zastitnik prirode. Rimljani su po njemu prozvali mjesec, u kojem se pojavljuju prvi cvjetovi i prvo lisce. Mars povezuje rat i blagostanje, simbolizira nove probudjene moci tako u prirodi, kao u srcima ratnika.)
Mali je pola-Pan-pola-Kupid sebi stavio na glavu preveliku Marsovu kacigu i objerucke pokusava dici bojno koplje, njegov muisto mali brat pomaze, a treci vragolan vec je skupio zraka, da odmah pored Marsovog usnulog uha dune u skoljku. Cetvrtog malisana, kojemu na celu svjetle maleni rogovi, vrlo zabavlja oklop ispod bozanskog tijela, pa se je uvukao u njega kao sto se djeca uvuku u plasticne cijevi na igralistima. Sve je to negdje u zbunju, ali ne bodljikavom, vec u mirnom, mekanom gaju, skrivenom od ociju smrtnika, koji bi svojom radoznaloscu bezobrazno mogli prekinuti bozanski san i polubozansku igru.
Nasuprot Marsu naslonjena na lakt gleda ga Venera, bozica ljepote i ljubavi. Oci su joj djevojacke, mlade i sjajne. Obucena je u raskosnu haljinu, meku i rahlu kao gaza ali izvezenu zlatnim obrubom; iako haljina pada preko njenog tijela u bogatim slapovima, obline njezinog tijela jos uvijek se naziru i mame svojom njeznoscu i punocom. Ponosno se glava dize na vratu bozice, kosa joj je ispletena u plemicke pletenice ali malo se i savija po labudjem vratu. Kao da ju je netko grlio i ljubio. Usne su joj pune i na njima se jos nazire prijevara ali njezinog muza, boga Vulkana nema na sceni. Samo dvoje mladenackih bogova i nestasnih sumskih vragolana.
Slika odise mirnoscu i ritam joj daje Marsovo duboko disanje. Cuje se i vjetar u liscu te kratki sumovi malih vragolana. Slika slavi oko 530. rodjendan i visi u londonskoj Narodnoj galeriji. Sandro Boticelli- Mars i Venera.
Ali ja sam samo smrtnik i moje ne dodiruju bozicinog tijela, ni njezinih haljina. Ali ipak na mome licu titra osmjeh. Jer ja ne spavam, niti imam krivnju u ocima.
Post je objavljen 30.11.2006. u 17:42 sati.