Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/pebe

Marketing

zapamti

dan prvi

u maloj, slabo osvjetljenoj sobi; na jednom zidu slika, u sredini, kao da je netko povukao dijagonale i čavao zabio točno 16 centimetara iznad sjecišta pravaca, računavši i na jedan centimetar zbog kuke na kojoj slika visi. na drugom zidu prozor, na trećem ništa, a na zadnjem vrata. negdje malo bliže prozoru smješten je stol od čvrste hrastovine i pokraj njega dva najobičnija stolca. oko toga još puno svakakvih stvari koje ništa ne znače i nemaju nikakvu zadaću. smrdi i jesen je. volim jesen.

dan je započeo obično i u posjet mi je došao kolega. ma, zapravo, prijatelj, ali ne volim tu riječ. sjedili smo i šutjeli. jedino je on pričao. pričao je o nekoj tamo teoriji, ma, zapravo, ne znam.

-kužiš? toliko je jednostavno i fascinira me kako uopće to funkcionira. fakat.

tri. tri, tri, tri! nisam si mogao pomoći. zar sam se mogao samo probuditi takav? nemoguće.

-i pljusneš se i to je to. nema nikakvog filozofiranja. meni je pomoglo, moraš probati. ah... ajde, moram ja sad. idem dalje. sutra u pet?
-može. - odgovorio sam otvarajući mu vrata.
-bok!
-bok.

zaključao sam vrata i pogledao kroz prozor. u dvadeset sekundi četiri riječi na f? ma, glupost! ali, istina je! zašto uopće to radim? ijoj, ijoj, ijoj! ijaj, ijaj, ijaj! istrčao sam iz stana.

-stani! - povikao sam i zaustavio kolegu. - sad sam tek shvatio ovo tvoje i mislim da je genijalno. ajmo sjest tu na stepenicu i pričati još o tome!
-ajmo!
sjeli smo na stepenicu i pričali do mraka. tada smo zaspali i ujutro smo se opet vratili u sobu.

dan drugi

opet isto, opet jesen, opet stol i smrdi i stolci i kolega. i opet šutimo.

-a koji je dan danas? - upitao je.
-petak.
-aha. danas je dan petak. - prokomentirao je zamišljeno i desnim kažiprstom prelazio po lijevom dlanu, kao da nešto zapisuje.
-tako! - zadovoljno je zaključio i pljusnuo se lijevom rukom po čelu. - sad mi daj ogledalo! brzo!
-nemam ogledalo. - uzdahnuo sam.
-a što je ovo? - upitao je i s poda podigao ogledalo.
-ma, ogledalo. ali to ti ne radi.
-ha? molim? kako ti može ogledalo ne raditi? - upita me začuđeno.
-pa jednostavno. ne radi. - objasnio sam.

tužan i potišten, ustao je i izašao iz sobe. vratio se sutradan.

dan treći

probudilo me njegovo nekucanje, pa u svoj toj žurbi nisam uspio pronaći naočale.

-eto me! - rekao je sretno kao malo dijete. - eto me i kupio sam ogledalo! eto me!
polako sam se obukao, stavio naočale i tada smo već sjedili za stolom i šutjeli.
-a koji je danas dan? - upitao me.
-subota.
-aha. danas je subota! - prokomentirao je uzbuđeno i desnim kažiprstom ubrzano prelazio po lijevom dlanu, zapisujući nešto.
-tako! - sa osmjehom na licu kliknu i pljusne se lijevom rukom po čelu. pružio sam mu novo ogledalo jer sam već znao što želi. cvao je od sreće kad se gledao.

-radi! radi! uspio sam! - veselio se.
-ajde, ajde! pa i trebalo je raditi. pa to smo već znali! - rekao sam mu i otpratio ga kući.

pero.

Post je objavljen 28.11.2006. u 11:48 sati.