( by anna )
Voljela bih da sam vise samostalna. Voljela bih da pokusam zivjeti sama (ne do kraja zivota, naravno:)). Voljela bih da znam gdje se ide placati struja, voda, komunalije. Voljela bih da kazem da sam sposobna stvoriti vlastitu porodicu. Voljela bih da me moji pocnu smatrati odraslom osobom. Ok, ja cu uvijek biti njihovo dijete, ali!!! Kako to zna biti frustrirajuce u odredjenim momentima!!! S druge strane, ne mogu da budem nezahvalna pa da ne napisem kako je lijepo kad dodjem kuci s posla, a mama spremila rucak, a moje je samo da sjednem i da jedem...S vremenom, pozelim da se brinem sama za sebe. Da li je to normalno? Da li je to logican slijed stvari u zivotu? Mislim da itekako jeste. Mislim, osoba koja radi na kraju krajeva, koja zaradjuje za zivot, ne bi trebala pisati ovo...ali eto, pise.
Pokusavam im objasniti, da zivimo negdje drugo, (tipa usa), ja bih jos prije deset godina otisla od kuce i vidjali bi se jednom u tri mjeseca i culi se mozda pet puta u mjesecu. Mozda bih to uradila i ovdje u svom gradu, ali prilike su drugacije. Kad bi nekome vani rekla, da zivim(ne samo ja, nego vecina mojih prijatelja i poznanika) sa roditeljima, svi bi me u cudu gledali...ali iako to nije izbor vecine, moras se prilagoditi situaciji jer nemas puno izbora. I jednostavno nije ok da vise u ovim godinama zivimo svi zajedno. Moj (mladji brat) se nedavno osamostalio. Otisao je da zivi s djevojkom. Pametan. Podrzala sam ga maximalno. I sebe ukopala. Sada mama nema dvije bebe u kuci. Vec samo jednu. Mene.
Post je objavljen 28.11.2006. u 08:20 sati.