Marketing
...nešto tmurno.... PTSP..
Nema me zadnjih dana , nemam volje za pisanjem, tu i tamo navratim na blog, pogledam šta se radi ,a jednostavno nemam volje ostaviti ni komentar. Nadvilo se nešto tmurno i očajno, teške depresije, kojekakva bezvezna razmišljanja, suicidi, pizdarije.....na koju god stranu da se okrenem ista stvar sa cijelom ekipom poznatih koji se liječe od PTSP-a.Pokušavamo pomoći jedni drugima ali samo se vrtimo u krug, izlaz se nigdje ne nazire, pomoći niodkuda.Samo nas tabletiraju, isprobavaju kojekakve lijekove, povećavaju doze, mijenjaju terapije i ne daj Bože da se pruži kakva dodatna psihološka pomoć. Stariji doktori psihijatri redovito nas predaju u ruke specijalizanata , pa neka se uče na nama. Šteta kakva god bila nanešena ionako nije bitna, mi smo ionako već odavno žrtvovani i odjebani od svi mogućih struktura pa zašto bi i doktori bili iznimka.
Nus pojave koje su normalne kod tih tableta i kojekakvih mikseva ionako nisu bitne nikome, pa mi smo ionako, opet, odjebani odavno. Who care , što se liječiš između ostaloga što imaš suicidalne namjere ili pokušaje, a opet dobivaš tablete koje dokazano pojačavaju suicidalne namjere ( studije rađene u Americi ). Who care , što te tablete odjebu vid, pojačavaju ili dovode do očnog glaukoma. Who care , što ljudi dobivaju šećer završavaju na tabletama pa na inzulinu. Who care , za promijenjene EEG-e, EKG-e , daj još koju tabletu da to možda malo regulira ili ublaži. Who care , što raste GGt, znači odlazi jetra, a ako imaš sreće možda ti HZZO odobri lijekove na njihov račun, ali zaista ako imaš sreće. Odeš kod specijalista za pojedine grane medicine a oni samo sliježu ramenima, ja vam ne mogu pomoći , i samo rijetki će reći da je to posljedica uzimanja lijekova u terapijama kod liječenja PTSP-a.
Kada ležiš u bolnici , kao oboljeli od PTSP-a , za veliku većinu liječnika i medicinskog osoblja si nužno zlo i nepoželjna osoba.Na svu sreću ima sestara koje su i više nego dobre i uljudne, prihvaćaju nas kao svakog drugog pacijenta, no nažalost one su u velikoj manjini. Samo se gleda da napraviš neki propust i odmah dobivaš, kako to oni vole reći, nečastan otpust iz bolnice. Pa što smo mi kurvini sinovi, za što smo dali najbolje godine svoga života ? , da bi nas sada šikanirao tko god hoće i kako hoće. Dok ležiš u bolnici redovito se vadi krv i vrše testiranja na droge ( metadone itd.), pa se tako između ostaloga i kod mene i kod par prijatelja pojavio pozitivan test sa povišenim vrijednostima, a od droge ni d...i to opet kod branitelja sa PTSP-om.Ma život sam spreman dati, kako za sebe tako i za njih, garantirajući da nitko nije uzeo nikakvu drogu.Da često požalim što nisam štakor ili nekakav miš, na kojima se po raznim institutima vrše ispitivanja, jer ma kako čudno zvučalo vjerujem da se prema njima odnosi humanije nego prema braniteljima oboljelim od PTSP-a. Čak se povremeno dignu i kojekakve udruge za zaštitu životinja u njihovu obranu, no za nas već odavno nitko ne mari.Dapače često se u javnosti mistificira i objavljuje da je PTSP izmišljena bolest , no nažalost samu stvarnost bolesti znamo samo mi i naše obitelji koji su svakodnevni svjedoci svih posljedica te bolesti i često ponekad trpe i više nego mi , jer nas nakljukaju tabletama pa nismo ni svjesni pojedine faze života. Koje je rješenje za nas zaista ne znam, možda u stilu osnivanja nekakve sekte u kojima se vrše kolektivna samoubojstva pa da nas se zauvijek svi riješe. Danas sam se čuo sa prijateljem koji također puca po svim šavovima i da navedem dio njegovih riječi " ne želim mirovinu-vratiću je, ne želim stan, ne želim ništa materijalno, želim samo da mi netko vrati zdravlje , da me vrati mojoj djeci, mojoj obitelji ". Možda nemoguća misija ali kada bi bar netko pokušao bili bi svjesni toga i vječno zahvalni na uloženom trudu. Da zvao sam ja i u MOBMS načelnika za Psihosocijalnu pomoć i dobio odgovor da u Kninu ima Centar za psihosocijalnu pomoć i da se tamo javim, samo taj centar se izgleda vodi samo papirnato jer trebao bi raditi petkom a nikoga nema.Ja mu se ovim putem iskreno zahvaljujem na pruženoj pomoći.Nemam više volje pisati pa ostajte mi bar vi bistro.
P.S.
Stavih sliku Isusa na križu na početku posta. Da i mi smo svjesni da moramo nositi svoj križ, ali i Isusu su pomagali nositi pa mislim da nije neskromno da i mi očekujemo pomoć.
Post je objavljen 27.11.2006. u 21:29 sati.