Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/3xy

Marketing

Naša važnost

Keira i T.J. su mi pomogle da se dignem s prašnjavog tla. Bila sam toliko nervozna da su mi se dlanovi počeli znojiti. "Umm.. Ti se ne sjećaš kako doći do kraljice?", nervozno me priupitala Mary. "N-ne..", tiho sam odvratila nervozno pogledavajući Hellu. Hella je istog trena shvatila što me muči stoga je umjesto mene odgovorila; "Ne, ne sjeća se iz tog razloga što ju je prije nekoliko tjedana, kod vas mjeseci, otela Magress." Par njih je pokrilo usta rukama. Zakolutala sam očima. "Ma nije se zapravo ništa važnog dogodilo. Situacija je bila ovakva: pretvarala se da su me roditelji poslali psihijatru ..." Primijetila sam začuđene poglede od strane Zorianovih stanovnika. "Ummm...", tiho mi je prišla Spatt. "Ami, oni ne znaju što je to psihijatar. Znaš da je njihov način života stil 16., 17., 18. stoljeća... Znaš, seoski način", govorila je kao da joj je užasno neugodno. Glasno sam progutala slinu. "Ma zapravo nema veze. Kasnije ću vam objasniti. 'Ajmo", krenula sam stazom sva u svom elementu. "Am-Ami...", pozvala me Kinssay. "Molim?!", iznervirano sam upitala misleći kako će me zamoliti da im objasnim pojam PSIHIJATAR. Ali umjesto toga, Kinssay je sramežljivo rekla: "Ideš krivim putem".

(...)

Šutke smo hodali prema dvorcu. Ogledavala sam se po šumi kao da je prvi put vidim. Vidjela sam da je Joshua strašno potišten. Premda ga nisam previše voljela*, sada mi se nekako smilio. "Ej, Josh", potrčala sam prema njemu. "Jesi dobro? Jel' sve ok?", upitala sam tobože zabrinuto. "Ne", odsiječno je odgovorio. "Pa, mogu li"... "NE!", ljutito je odgovorio. "Samo me pusti na miru, ok? Ne želim o tome razgovarati!"
"Ok, kako želiš", rekla sam povrijeđeno (zaslužila sam) i stala da pričekam Hellu koja je zaostajala. "Hell, koji vrag je Joshui, ha?", htjela sam da on ispadne krivac. "Magress... Magress mu je ubila mlađeg brata", rekla je suznim očima. "Ml..mlađeg brata?", mucala sam. "Da, i izrezbarila mu je na leđima: "Naći ću te!" Nešto prestrašno...", rekla je suzdržavajući se od plača.
"Ajde Hella... Bit će sve ok...", zagrlila sam ju. "A kaj je najgore od svega...", započela je. "Ti si još najbolje prošla!!!!", glasno se zaderala.
"M-molim?", bila sam zbunjena. "Da!", vikala je s bijesnim suzama. "Tu se praviš ko' neka patnica... A ni ne znaš što se Spatt dogodilo!!! Doma ju je dočekala zaklana, DOSLOVNO, zaklana baka!!", vikala je. "Hella, prestani!", umiješala se i Spatt. "NE! Neću prestati! Znaš li zašto?! Jer je Felidae brat POGINUO!!!! I svi oko nas umiru. Ti nemaš pojma Ami, zaista, POJMA NEMAŠ kakve sreće imaš da su ti roditelji samo oteti!", toliko je plakala da se samo ničice srušila i nastavila plakati. "Ami... Žao mi je... Zaista mi je žao... Samo... Magress... Tatu mi je ubila...", gorko je plakala. I ja sam počela plakati. Spatt je plakala... Zatim se i ostatak pridružio. Jednostavno je to bio samo naš trenutak.. Trenutak kada smo oplakivali naše najdraže i naše izgubljene. Sati su prolazili, a mi nismo osjećali potrebu da krenemo prema
dvorcu. Samo smo... Jednostavno.. Tiho... Sneno... Plakali.



*(pogledaj poglavlje: Naš Zadatak)




Post je objavljen 26.11.2006. u 22:29 sati.